Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1264/08 (R. A.)

Odluka donesena 13. 10. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Izvršenje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1264/08

Apelacija

Odluka o meritumu

13. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1264/08, rješavajući apelaciju Radovana Aleksića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 13. oktobra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Radovana Aleksića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja pravosnažne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-590/98 od 3.

aprila 2001. godine.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelant i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživanja u što kraćem roku.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Radovan Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Beograda, kojeg zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Sarajeva, podnio je 25. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršenja određenog na osnovu Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-I-07- 002565 od 21. septembra 2007. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 28. maja, 25. jula i 1. septembra 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Federacije Bosne i Hercegovine, Federalno ministarstvo odbrane, koju zastupa Pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno pravobranilaštvo), zatraženo je 25. aprila 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je 29. maja 2008. godine dostavio odgovor na apelaciju. Federalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda dostavljen je apelantu 18. jula 2008. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant od Federacije Bosne i Hercegovine potražuje novčani iznos od 16.976,16 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. januara 2000. godine i troškovima parničnog postupka u iznosu od 2.617,28 KM. Novčani iznos je dosuđen na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-590/98 od 3. aprila 2001. godine, a dosuđen je kao naknada štete za oduzeto putničko motorno vozilo marke «Golf 2 CI-dizel» tokom 1993. godine, za vrijeme ratnih djelovanja u Bosni i Hercegovini.

7. Apelant je 13. jula 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu pravosnažne Presude Općinskog suda broj P-590/98 od 3. aprila 2001. godine. Općinski sud je Rješenjem o izvršenju broj 065-0-I-07-002565 od 21. septembra 2007. godine dopustio predloženo izvršenje na novčanim sredstvima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: izvršenik), koja se vode na transakcijskom računu u UPI banci d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Upi banka).

8. Rješenjem Općinskog suda broj 065-0-I-07-002565 od 29. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan izvršenikov prigovor izjavljen protiv Rješenja o izvršenju broj 065-0-I- 07-002565 od 21. septembra 2007. godine.

9. Rješenje o izvršenju dostavljeno je UPI banci na provođenje 29. januara 2008. godine.

10. Općinski sud je Zaključkom broj 065-0-I-07-002565 od 30. maja 2008. godine obavijestio apelanta da je UPI banka 15. maja 2008. godine izvršila povrat rješenja o izvršenju jer na osnovu Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu uplate javnih prihoda budžeta i vanbudžetskih fondova na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 9/08) UPI banka nije poslovna banka Federacije Bosne i Hercegovine nego je to UniCredit banka koja je naznačena u navedenom Pravilniku. Apelantu je naloženo da u roku od 30 dana dostavi sudu novi broj izvršenikovog transakcijskog računa.

11. Apelant je postupio u skladu sa zaključkom Općinskog suda i dostavio izvršenikov transakcijski račun koji se vodi u UniCredit banci d.d. Sarajevo. Općinski sud je rješenje o izvršenju 1. jula 2008. godine proslijedio UniCredit banci d.d. Sarajevo.

12. Do dana podnošenja ove apelacije predmetno rješenje o izvršenju nije realizirano, tj. sa izvršenikovih transakcijskih računa nije izvršen prijenos novčanih sredstava na apelantov transakcijski račun.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant povredu navedenog prava vidi u tome što se predmetno izvršenje ne može provesti jer ni tri godine nakon donošenja rješenja o izvršenju, te njegovog dostavljanja UniCredit banci d.d. Sarajevo, u kojoj Federacija Bosne i Hercegovine-izvršenik ima otvoren transakcijski račun, ta banka nije izvršila blokadu računa Federacije Bosne i Hercegovine i prijenos sredstava na ime dosuđenog izvršenja pravdajući se da se u konkretnom slučaju radi o unutrašnjem dugu. Apelant naglašava da bi njegovo pravo na pravično suđenje bilo iluzorno ukoliko bi pravni sistem omogućavao da izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu samo jedne strane.

b) Odgovor na apelaciju

14. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju događaja vezano za izvršenje Rješenja tog suda broj 065-0-I-07-002565 od 21. septembra 2007. godine i istakao da u postupku pred sudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Općinski sud je istakao da je, čim su se stekli zakonski uvjeti (nakon donošenja rješenja kojim je izvršenikov prigovor odbijen kao neosnovan), rješenje o izvršenju dostavio banci u kojoj izvršenik ima otvoren transakcijski račun. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

15. Zakon o izvršnom postupku («Službene novine FBiH» br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 i 39/09):

Član 65.

Obim izvršenja novčanih potraživanja Izvršenje radi ostvarenja novčanog potraživanja određuje se i provodi u obimu koji je potreban za namirenje tog potraživanja.

Član 66.

Redoslijed namirenja više tražilaca izvršenja Više tražilaca izvršenja koji ostvaruju svoja potraživanja prema istom izvršeniku na istom predmetu izvršenja namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se iz tog predmeta namire, ako zakonom nije drukčije određeno.

Član 138. st. 3. i 5.

Ograničenje izvršenja (3) Izvršenje na teret sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine i kantona provest će se u visini predviđenoj na određenoj poziciji budžeta i u skladu sa Zakonom o izvršavanju budžeta.

(5) Više povjerilaca koji ostvaruju svoja novčana potraživanja iz budžeta namiruju se onim redom kojim su stekli pravo da se namire iz budžeta, s tim da zastarijevanje ne teče do konačnog namirenja potraživanja iz sudske odluke.

Član 167.

(Redoslijed naplate) (1) Banka naplatu obavlja redom, prema vremenu dostave rješenja o izvršenju, ako zakonom nije drukčije određeno.

(2) Banka vodi posebnu evidenciju redoslijeda rješenja o izvršenju po danu i vremenu dostave i izdaje tražiocu izvršenja, na njegov zahtjev, potvrdu o mjestu njegovog potraživanja u tom redoslijedu.

(3) Banka ne može provesti nalog izvršenika prije isplate potraživanja utvrđene rješenjem o izvršenju, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(4) S rješenjem o izvršenju izjednačena je isprava za koju je to predviđeno posebnim zakonom.

Član 169.

Postupak u slučaju kad nema sredstava na računu (1) Ako na računu označenom u rješenju o izvršenju nema sredstava, banka će u korist tog računa izvršiti prijenos izvršenikovih sredstava u odgovarajućem iznosu sa drugih računa u toj banci, a prema redoslijedu koji označi tražilac izvršenja.

(2) Ukoliko banka ne uspije u cjelini naplatiti izvršnu tražbinu zbog nedostatka sredstava na računu, držat će rješenje o izvršenju u posebnoj evidenciji i po njemu obaviti prijenos kad sredstva pristignu na račun, ukoliko rješenjem o izvršenju nije drugačije određeno. (3) O tome da nema sredstava na računu banka će obavijestiti sud bez odlaganja. Uz tu obavijest banka će dostaviti sudu i izvještaj o promjenama na računu iz stava 5. člana 166. ovog zakona.

VI. Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U kontekstu apelacione nadležnosti Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, izraz «presuda» se mora široko tumačiti. Taj izraz ne treba samo uključivati sve vrste odluka i rješenja, već i nedostatak donošenja odluke kada se za takav nedostatak utvrdi da je neustavan (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 23/00 od 2. februara 2001. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 10/01). Ustavni sud ističe da, u skladu sa članom II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina i oba entiteta trebaju osigurati najviši nivo građanskih prava i osnovnih sloboda i da se, u skladu sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, prava i slobode određene Evropskom konvencijom i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

19. Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, ističe da se prilikom primjene odredaba iz člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti, bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A, broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući prema zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je prilikom ispitivanja je li bilo poštovano, bitno uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980. godine, serija A, broj 40, stav 35). To, između ostalog, znači da se mora realno uzeti u obzir ne samo postojanje formalnih pravnih sredstava u pravnom sistemu već i sveukupni pravni i politički kontekst kao i apelantove lične prilike.

20. Ustavni sud ističe da se na pojedinca ne može staviti pretjeran teret u otkrivanju koji je najefikasniji put kojim bi on ostvario svoja prava. Također, jedan od osnovnih postulata Evropske konvencije jeste da pravna sredstva koja pojedincu stoje na raspolaganju trebaju biti lako dostupna i razumljiva, te da se propust u organizaciji pravnog i sudskog sistema države, koji ugrožava zaštitu individualnih prava, ne može pripisati pojedincu. Osim toga, dužnost je države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima da se povinuju zahtjevima i uvjetima Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21).

21. Ustavni sud napominje da je u ranijim slučajevima ovakve vrste odbacivao apelacije kao očigledno (prima facie) neosnovane (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 552/04 od 28. juna 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, takva praksa je postala neodrživa u odnosu na presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Čolić i dr. protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud za ljudska prava, presuda od 10. novembra 2009. godine, aplikacija broj 1218/07 i dalje).

22. Imajući u vidu navedene okolnosti, Ustavni sud smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Federaciji BiH, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi apelantima omogućilo da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku. Ustavni sud smatra da nedostaci u organizaciji pravosudnog sistema entiteta, odnosno države, ne smiju utjecati na poštivanje individualnih prava i sloboda utvrđenih Ustavom Bosne i Hercegovine, kao i zahtjeva i garancija iz člana 6. Evropske konvencije.

23. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku a na osnovu pravosnažne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant smatra da mu je zbog efektivnog neizvršenja Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 065-0-I-07-002565 od 21. septembra 2007. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. U konkretnom slučaju apelant se žali zbog neprovođenja predmetnog rješenja o izvršenju, koje je doneseno na osnovu pravosnažne sudske presude u kojoj je odlučeno o naknadi materijalne štete u apelantovu korist. Ustavni sud smatra da se ovdje radi o apelantovoj nemogućnosti da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke.

28. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1307/08 od 9. jula 2010. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, do objavljivanja u «Službenom glasniku» dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Dakle, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u vezi sa apelantovim žalbenim navodima, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, Ustavni sud je u navedenom predmetu istakao: «Ustavni sud naglašava da je Federacija, nakon usvojenih izmjena Zakona o izvršnom postupku te posebno nakon usvajanja Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja, preduzela mjere da konačno riješi pitanje izvršenja pravosnažnih sudskih odluka kojima su utvrđena ratna potraživanja. Međutim, po mišljenju Ustavnog suda, i dalje ostaje problem izvršenja takvih odluka u „razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ponavlja svoje ranije stanovište da je pravo zakonodavca da izabere odgovarajući modus operandi izvršenja pravosnažnih sudskih odluka, međutim nadležnost je Ustavnog suda da procijeni da li će izabrano rješenje zakonodavca osigurati poštivanje ljudskih prava. Uprkos svim poteškoćama s kojima se, nesporno, susreće javna vlast u Federaciji u pokušajima da osigura izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Federacija izvršila svoju pozitivnu obavezu te osigurala izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku, tako što je usvojila izmjene Zakona o izvršnom postupku te što je usvojila Odluku o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja. Usvajanjem Odluke o emisiji obveznica po osnovu ratnih potraživanja Federacija je propisala da će povjerioci, koji posjeduju izvršne sudske odluke, naplatiti svoja potraživanja u roku od 14 godina, tako što će prvih devet godina biti grace period s godišnjom kamatnom stopom od 2.5% koja će se obračunati na iznos potraživanja utvrđen presudom, nakon čega bi se dosuđeni iznos trebao isplatiti u četiri jednaka dijela na tačno određen datum za preostale četiri godine. […] Po mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da povjerioci koji su, u principu, vodili dugotrajne postupke koji su rezultirali pravomoćnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda a koja se odnose (pretežno) na izvršene usluge, prodatu robu, pretrpljenu štetu i sl., sada moraju čekati na izvršenje još 14 godina, čime se za mnoge od njih postavlja sasvim realno pitanje da li će uopće doživjeti da naplate svoja potraživanja koja su, po shvatanju Ustavnog suda, od izuzetnog značaja za povjerioce. Na ovakav način se, po mišljenju Ustavnog suda, povjeriocima nameće „pretjeran teret“ koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku».

29. Ustavni sud je u navedenom predmetu zaključio da je u konkretnom slučaju zbog apelantove nemogućnosti da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke.

30. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1307/08 od 9. jula 2010. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je zbog istih razloga zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud je u citiranoj odluci naložio Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da izvrši svoje ustavne obaveze i osigura poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da svi povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Federacije Bosne i Hercegovine naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Stoga se i ova odluka dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine s istim ciljem.

VIII. Zaključak

32. Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju zbog apelantove nemogućnosti da realizira izvršenje pravosnažne sudske odluke povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke.

33. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1264/08 (R. A.) | Sudska praksa | Aktio