Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2219/08 (E. K.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2219/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-2219/08, rješavajući apelaciju Emka Kopića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1 i 4. tačka 15 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emka Kopića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-

000 167 od 2. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-06-000 374 od 29. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj Rs-41/01 od 30. januara 2006. godine zbog neisrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Emko Kopić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Barića Općina Teslić, koga zastupa Predrag Radulović advokat iz Banja Luke, podnio je, 21. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 167 od 2. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-06-000 374 od 29. maja 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-41/01 od 30. januara 2006. godi

2. Apelant je 22. maja 2001. godine podnio tužbu protiv JMDP „Elektroprivreda Republike Srpske“ ZDP „Elektro-Doboj“ Doboj, Radna Jedinica Teslić (u daljnjem tekstu: tuženi) radi nezakonitog prestanka radnog odnosa. Tužbenim zahtjevom koji je precizirao 20. maja 2004. godine apelant je zatražio da se utvrdi da mu radni odnos kod tuženog nije prestao, da se tuženi obaveže da ga vrati na posao na njegovo radno mjesto ili na radno mjesto u skladu sa njegovim stručnim i radnim sposobnostima, te da mu izmiri sve obaveze po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranju i da mu nadoknadi izgubljenu dobit za vrijeme dok se nalazio na čekanju sve do povratka na posao, sa zakonskom zateznom kamatom koja je propisana zakonom uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj broj Rs-41/01 od 30. januara 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-06-000 374 od 29. maja 2006. godine, odbačen je tužbeni zahtjev apelanta. Osnovni sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik tuženog do 4. juna 1992. godine, kada mu je radni odnos prestao zbog neopravdanog izostanka sa posla u skladu sa odredbama Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89 i 42/90, u daljnjem tekstu: ZOPRO). Apelantu je rješenjem tuženog broj 304-6/92 od 31. jula 1992. godine radni odnos prestao zaključno sa 8. junom 1992. godine koje rješenje mu je tuženi pokušao dostaviti na kućnu adresu. Kako dostava nije bila moguća tuženi izvršio oglašavanje rješenja na oglasnoj tabli. Rješenje o prestanku radnog odnosa tuženi je apelantu uručio na raspravi u predmetnom postupku 2002. godine, kad je apelant izjavio prigovor protiv istog. Osnovni sud je takođe utvrdio da apelant u međuvremenu, dakle u periodu od nepunih devet godina računajući do 22. maja 2001. godine kao dana podnošenja tužbe sudu, tuženom nije nikad podnosio bilo kakav zahtjev radi ostvarivanja svojih prava po osnovu radnog odnosa, ali da je podnio pismeni zahtjev Ministarstvu za pitanja boraca, žrtava rata i rada Republike Srpske Banja Luka radi ostvarivanja prava na otpremninu. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 80. stav 1. ZOPRO, koji je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetnog spora, kojim je propisano da radnik ima pravo da nadležnim organima u organizaciji, odnosno poslodavcu, podnese zahtjev za ostvarivanje prava iz radnog odnosa kao i prigovor protiv odluke koju ti organi donesu a tiču se njegovih prava, obaveza i odgovornosti. Stavom 2. istog člana je propisano da radnik ima pravo prigovora organu utvrđenom opštim aktom, odnosno Kolektivnim ugovorom u roku od 15 dana od dana uručenja odluke, kojom je njegovo pravo povrijeđeno, odnosno od dana kada je saznao za povredu prava. Članom 83. stav 1. navedenog zakona je propisano da radnik koji nije zadovoljan konačnom odlukom nadležnog organa u organizaciji ili ako taj organ ne donese odluku u roku od 15 dana ima pravo da u narednom roku od 15 dana zatražiti zaštitu svojih prava pred nadležnim sudom. Shodno navedenom Osnovni sud je zaključio da okolnost da je tuženi apelantu rješenje o prestanku radnog odnosa uručio tek 2002. godine u sudskom postupku ne znači da je apelant bio oslobođen obaveze da koristi pravo prigovora u postupku zaštite svojih prava, i to ne na rješenje o prestanku radnog odnosa, jer mu nije ni bilo uručeno već u odnosu na radnje kojim je to njegovo pravo povrijeđeno bilo činjenjem ili nečinjenjem od strane tuženog, dakle koje nije bilo materijalizovano u pismenoj formi pa s tim u vezi znači da rok za prigovor iz člana 80. stav 2. ZOPRO ne aktivira samo momenat uručenja odluke kojim je povrijeđeno pravo radnika, već i dan kada je radnik saznao za povredu svojih prava. Ovo iz razloga što je utvrđeno da je apelant već 1992. godine morao znati da je njegovo pravo povrijeđeno jer nije išao na posao, nije primao plaću što sve upućuje na činjenicu da se on usaglasio sa prestankom radnog odnosa kod tuženog. Takođe, Osnovni sud je cijenio i činjenicu da apelant nije ni mogao tražiti zaštitu svojih prava zbog ratnih okolnosti i da te okolnosti mogu biti opravdanje sve do 19. juna 1996. godine kada je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske broj 02-732/96 („Službeni glasnik RS“, broj 15/96) ukinuto stanje neposredne ratne opasanosti i ratno stanje, a da od tog trenutka više nije bilo smetnji objektivne prirode da se apelant zainteresuje za svoj radno pravni status i zatraži interni zaštitu svojih prava kod tuženog.

4. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je donio pobijanu odluku za koju ovaj sud smatra da su činjenični i pravni razlozi dovoljno jasni i koji niti u žalbenom postupku nemaju uporište u sadržaju spisa predmeta.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 167 od 2. juna 2008. godine revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. Po ocjeni Vrhovnog suda činjenica da tuženi nije blagovremeno uručio apelantu rješenje o prestanku radnog odnosa u smislu člana 80. ZOPRO nije oslobađala apelanta obaveze da tuženom podnese prigovor ili zahtjev radi zaštite prava na rad, jer je na temelju činjenica utvrđenih u postupku pred prvostepenim sudom zaključio da je apelant već 1992. godine morao znati da je njegovo pravo povrijeđeno, budući da nije išao na posao, niti je ostavarivao ostala prava iz radnog odnosa. Vrhovni sud je takođe posebno cijenio okolnost da apelant punih devet godina do podnošenja tužbe prvostepenenom sudu nije tražio zaštitu svojih prava kod tuženog, kao i činjenicu da apelant zbog ratnih dešavanja sve do 19. juna 1996. godine objektivno tu zaštitu i nije mogao tražiti, međutim s obzirom da je Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske sa navedenim datumom ukinuto ratno stanje i neposredna ratna opasnost, Vrhovni sud je zaključio da od tog datuma za apelanta više nije bilo objektivnih smetnji da kod tuženog traži zaštitu svojih prava iz radnog odnosa ili da se zainteresuje za svoj radno pravni status. Vrhovni sud je imajući u vidu odredbe ZOPRO (član 83. stav 2.), kojim je propisano da radnik ne može sa uspjehom tražiti radno pravnu zaštitu sudskim putem ako prethodno nije tražio zaštitu prava pred nadležnim organom poslodavca i da propuštanjem traženja interne zaštite prava iz radnog odnosa gubi pravo na sudsku zaštitu, zaključio da s obzirom da je apelant tužbu sudu podnio 22. maja 2001. godine, da je njegova tužbe ne samo neblagovremena nego i nedozvoljena, te da iz navedenih razloga ostali navodi apelanta nisu mogli uticati na drugačije odlučenje ovog suda.

6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičano suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant u suštini žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u postupku pred sudovima, jer mu je radni odnos prestao zbog opštepoznatih-ratnih okolnosti. Dalje, navodi da se više puta lično obraćao tuženom sa zahtjevom za povrat na posao ali da je uvijek samo dobijao obećanje da će se njegova sudbina rješavati u paketu sa sličnim njemu, pa je zbog nemogućnosti da čeka ishod navedenih obećanja odlučio da svoja prava pokuša ostvariti tužbom putem suda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbeni zahtjev apelanta, jer je propustio iskoristiti pravne lijekove radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa kod tuženog, koji su propisani čl. 80. i 83. stav 1. i 2. ZOPRO. Iz tog razloga, redovni sudovi nisu mogli meritorno ispitati apelantov tužbeni zahtjev već su isti odbacili iz formalnih razloga, što znači da se apelacijom oisporavaju odluke kojim nije odlučeno o meritumu apelantovih građanskih prava i obaveza. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na zaštitu prava iz radnog odnosa, tj. da mu je radni odnos kod tuženog nezakonito prestao kao i ostalih prava koje je precizirao tužbenim zahtjevom, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti prigovor nadležnom organu tuženog, a potom i tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud zaključuje da apelant propuštanjem da prethodno podnese prigovor, te neblagovremenim podnošenjem tužbe nadležnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2219/08 (E. K.) | Sudska praksa | Aktio