Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2522/08 (E. G., A. G., M. G. i N. B.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2522/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-2522/08, rješavajući apelaciju „El Tarik Company“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „El Tarik Company“ d.o .o. Sarajevo podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000988 od 3. juna 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-07-
000035 od 29. januara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-1688/04 od 29. aprila 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ekrem Galijatović, Alija Galijatović, Maida Galijatović i Nerma Bavčić, advokati iz Sarajeva, su u ime „El Tarik Company“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), podnijeli 15. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000988 od 3. juna 2008. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ-07-000035 od 29. januara 2007. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-1688/04 od 29. aprila 2005. godine. U prilogu apelacije dostavljena je punomoć od 15. avgusta 2008. godine, kojom je apelant ovlastio navedene advokate za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.
2. Općinski sud je, rješavajući u pravnoj stvari apelanta kao tužitelja protiv tuženog „El Tarik Oil“, Benzinske stanice d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate duga, donio Rješenje broj Ps-1688/04 od 29. aprila 2005. godine, potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-PŽ-
07-000035 od 29. januara 2007. godine, kojim je primio na znanje povlačenje tužbe u tom predmetu.
3. U obrazloženju rješenja Općinskog suda je navedeno da je apelant putem punomoćnika (Ekrema Galijatovića, Alije Galijatović i Maide Galijatović: u daljnjem tekstu: advokati) podnio prijedlog za izvršenje na ime glavnog duga u iznosu od 110.019,35 KM, sa sporednim potraživanjima, te da je Sud postupajući povodom tog prijedloga donio Rješenje broj Ip-14/03 od 5. maja 2003. godine, kojim je dozvolio predloženo izvršenje, ali da je protiv navedenog rješenja je izjavljen prigovor, koji je Sud rješenjem od 15 jula 2004. godine usvojio i prijedlog smatrao tužbom u smislu relevantnih zakonskih odredbi. Nadalje, navedeno je da je zatim u smislu čl. 53. i 334. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), Sud pozvao apelanta da podneseni prijedlog za izvršenje uredi kao tužbu, što je apelant i učinio. Međutim, nakon toga direktor apelanta Kemal Čengić je dopisom od 28. februara 2005. godine povukao tužbu, sa čime se saglasio tuženi, te je istim dopisom opozvao punomoć advokatima. Općinski sud je uočio da je u konkretnom slučaju sporno pitanje predmetnog opoziva punomoći, s obzirom da su se advokati u podnesku upućenom sudu izjasnili da je taj opoziv „neosnovan“. Sud je konstatovao da su advokati u tom podnesku istakli da im je punomoć za zastupanje izdao Midhat Avdagić, zamjenik direktora apelanta bez ograničenja ovlaštenja, koji im je dao punomoć za podnošenje tužbe, te koji je, prema njihovom mišljenju, kao izdavalac punomoći, jedino lice ovlašteno da tu punomoć i otkaže. Međutim, Općinski sud je zaključio da je među strankama nesporna činjenica da je Kemal Čengić direktor apelanta, i da je shodno tome, navedeno lice kao direktor i zakonski zastupnik apelanta bilo ovlašteno da povuče tužbu i da otkaže punomoć advokatima, zbog čega je i odlučio kao u izreci rješenja primjenom člana čl. 59. 310 i 311. ZPP-a.
4. Kantonalni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da je provjerom u sudskom registru pravnih subjekata utvrdio da je Kemal Čengić još uvijek upisan kao direktor apelanta, a Midhat Avdagić kao njegov zamjenik, te da je takvo stanje bilo i u momentu odlučivanja pred prvostepenim sudom, odnosno da od 1997. godine nije bilo nikakve promjene upisa niti u pogledu lica ovlaštenih za predstavljanje i zastupanje, niti u nekom drugom pogledu. Nadalje, istakao je da se žalbeni navodi da Kemal Čengić već godinama ne obavlja dužnost direktora jer je istupio iz apelanta, zajedno sa ostalim članovima porodice Čengić, ne mogu prihvatiti kao osnovani. Naime, konstatovao je da čak i da je tačan navod da je porodica Čengić, uključujući i Kemala Čengića, zaista istupila iz apelanta kao suosnivač, to ni u kom slučaju ne mora da znači da Kemal Čengić ne može da bude direktor apelanta, jer da bi obavljao tu funkciju, nije uslov da istovremeno bude i suosnivač apelanta. Takođe, zaključio je da žalbena tvrdnja da Kemal Čengić ne obavlja dužnost direktora apelanta nije dokazana, jer je to lice još uvijek upisano kao direktor apelanta u sudskom registru privrednih subjekata, te je istakao da pravo zamjenika direktora ne može biti jače od prava direktora, a da ostali navodi žalbe nisu od uticaja na valjanost pobijane odluke.
5. Advokati su apelantovo ime podnijeli reviziju protiv Rješenja Kantonalnog suda, koju je Vrhovni sud odbacio kao nedopuštenu Rješenjem broj 070-0-Rev-07-000988 od 3. juna 2008. godine.
6. U obrazloženju rješenja Vrhovnog suda je konstatovano da je apelant pismenim podneskom od 28. februara 2005. godine obavijestio prvostepeni sud da opoziva punomoć advokatima za zastupanje u predmetnoj pravnoj stvari, te da povlači tužbu, kao i da u daljnjem toku postupka nije advokatima izdao novu punomoć za zastupanje u parnici. Nadalje, Vrhovni sud je primjetio da su reviziju podnijeli advokati u ime apelanta, ali da uz reviziju nisu dostavili punomoć za izjavljivanje revizije. Stoga je rješenjem od 6. maja 2008. godine pozvao advokate i apelanta da otklone nedostatak koji se tiče ovlaštenja za izjavljivanje revizije, tako što će u roku od 8 dana od dana prijema rješenja podnijeti tom sudu punomoć ili odobrenje za izjavljivanje revizije, uz upozorenje na posljedice propuštanja postupanja po nalogu suda (član 309. ZPP-a). Međutim, utvrdio je da advokati nisu na poziv suda u određenom roku podnijeli punomoć ili odobrenje za izjavljivanje revizije, dok je apelant pismenim podneskom od 21. maja 2008. godine obavijestio Vrhovni sud da ne odobrava preduzetu parničnu radnju od strane advokata. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je konstatovao da je revizija nedopuštena jer su je izjavile osobe koje nisu ovlaštene za njeno izjavljivanje, pa je primjenom člana 247 u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP-a odlučio kao u izreci rješenja.
7. Apelant smatra da je osporenim odlukama proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo, čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da je zamjenik direktora Midhat Avdagić u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima mogao izdati punomoć advokatima, što je i učinio, te da direktor Kemal Čengić tu punomoć nije mogao opozvati i povući tužbu jednostranim aktom. Nadalje, smatra da su na osnovu punomoći koju im je dao zamjenik direktora Midhat Avdagić, advokati imali ovlaštenje za podnošenje revizije Vrhovnom sudu.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
10. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, revizija, kao vanredni pravni lijek, predstavlja, u slučajevima u kojima je dopuštena, efektivan pravni lijek (vidi odluku Ustavnog suda, U-136/03, od 19. aprila 2004. godine). U slučaju da je revizija dopuštena, tada se mora iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Naime, u članu 237. ZPP-a, propisano je: (1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostave prepisa presude. (2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 konvertibilnih maraka. (3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
11. Shodno gore navedenom, Ustavni sud primjećuje da apelant bio dužan izjaviti reviziju protiv osporenog rješenja Kantonalnog suda broj 009-0-PŽ-07-000035 od 29. januara 2007. godine, odnosno iscrpiti ovaj pravni lijek prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu, s obzirom da je vrijednost predmeta spora u konkretnom slučaju iznosila 110.019,35 KM. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je protiv navedenog rješenja Kantonalnog suda izjavljena revizija, ali da je Vrhovni sud Rješenjem broj 070-0-Rev-07-000988 od 3. juna 2008. godine, odbacio tu revizuju kao nedopuštenu, zaključivši da je izjavljena od strane neovlaštenih lica, s obzirom da je utvrdio da su reviziju u ime apelanta podnijeli advokati koji nisu imali apelantovu punomoć za izjavljivanje revizije, niti je apelant naknadno odobrio pravne radnje koje je su za njega preduzeli advokati.
12. Dakle, Vrhovni sud nije raspravljao o osnovanosti revizije, već je reviziju odbacio iz formalnih razloga. Da bi se raspravljalo pitanje postojanja procesno-pravnih pretpostavki za povlačenje tužbe u konkretnom slučaju, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao iscrpiti sve pravne lijekove. Propusti apelanta da dostavi Vrhovnom sudu urednu punomoć za izjavljivanje revizije, odnosno da naknadno odobri radnje koje su u njegovo ime preduzeli advokati, imali su za posljedicu da je revizija bila neefektivna, s obzirom da je izjavljena od strane neovlaštenih lica i na temelju koje Vrhovni sud nije mogao meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović