Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2691/08 (V. B.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2691/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-2691/08, rješavajući apelaciju Veljka Borovčanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Borovčanina podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-001189 od 25. juna 2008. godine, presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj Gž-628/04 od 6. jula 2006. godine i presude Osnovnog suda Sokolac broj Rs-59/04 od 15. oktobra 2004. godine zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Borovčanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sokoca, podnio je 1. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001189 od 25. juna 2008. godine, presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-
628/04 od 6. jula 2006. godine i presude Osnovnog suda Sokolac (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-59/04 od 15. oktobra 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-59/04 od 15. oktobra 2004. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-628/04 od 6. jula 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište rješenja direktora policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske broj 05/2-126-56/04 od 9. februara 2004. godine i broj 05/2-127-158 od 9. marta 2004. godine kao nezakonita i da se Republika Srpska, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) obaveže da apelanta vrati na rad na poslove koje je obavljao do 9. aprila 2004. godine ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima apelanta. Dalje, istom presudon je odbijen i dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se obaveže tužena da mu isplati naknadu na ime izgubljenih plata i drugih primanja u iznosu kao da je bio na radu i to za period od prestanka radnog odnosa do dana vraćanja na rad.
3. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je tokom postupka utvrdio da je Odlukom Visokog predstavnika broj 191/04 od 9. februara 2004. godine apelant smijenjen sa mjesta Načelnika Centra javne bezbjednosti u Srpskom Sarajevu i zabranjeno mu je obavljanje svake službene, imenovane ili izborne javne funkcije i to sve dotle dok ga Visoki predstavnik naknadnom odlukom eventualno i izričito ne ovlasti da iste obavlja. U skladu s navedenim tužena je donijela osporena rješnja o prestanku radnog odnosa.
4. Okružni sud je naveo da je odluka Visokog predstavnika obavezujuća za sve organe u Bosni i Hercegovini, shodno Aneksu 10 Sporazuma o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora koji u Okviru opšteg okvirnog sporazuma za mir spada u međunarodno pravnu obavezu države Bosne i Hercegovine te da međunarodni standardi nisu zagarantovani samo Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), nego su ovlaštenja Visokog predstavnika zasnovana u članu 2. tačka d) Aneksa 10 Sporazuma o implementaciji civilnog dijela Mirovnog ugovora koji mu omogućavaju da odredi način koji je potreban da razriješi bilo koje poteškoće koje proizilaze u vezi sa civilnom implemetacijom. Obzirom da je Visoki predstavnik konačni organ za tumačenje ovog sporazuma o implementaciji mirovnog rješenja, to ni sud nije mogao ispitati osnovanost Odluke Visokog predstavnika. Kako opći principi međunarodnog prava čine dio integralnog zakonodavstva BIH i kao takvi imaju prevagu u odnosu na domaće zakonodavstvo, Okružni sud je naveo da ni tužena a ni sud nisu bili ovlašteni odluku Visokog predstavnika preispitivati, nego su bili dužni da je provedu što su i učinili.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001189 od 25. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda broj Gž-628/04 od 6. jula 2006. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da su odluke prvostepenog i drugostepenog suda pravilne i zasnovane na zakonu zbog čega apelantovim revizionim navodima nije bilo moguće udovoljiti.
6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 6. i 13. Europske konvencije, te člana 39. stav 4., člana 48. stav 1. i člana 10. Ustava Republike Srpske.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;»
8. U konkretnom slučaju, apelant povredu prava garantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom vidi u pogrešnoj primjeni Odluke Visokog predstavnika od strane redovnih sudova, koji su utvrdili da su zakonita rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelantu, koja su donesena na temelju navedene Odluke Visokog predstavnika.
9. Umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu dopustivosti predmetnih apelacionih navoda, Ustavni sud se poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci Ustavnog suda broj AP-
680/07 od 13. maja 2009. godine (dostupna i na www.ustavnisud.ba ). Naime, Ustavni sud je u navedenoj odluci, s obzirom da su osporene odluke donesene isključivo na temelju odluke Visokog predstavnika, u odnosu na koje je Europski sud zaključio da Bosna i Hercegovina nema odgovornost, zaključio da je apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Isti stav je Ustavni sud zauzeo i u ostalim sličnim odlukama (vidi AP-3879/08 od 15. aprila 2009. godine, AP-
1276/07 od 10. juna 2009. godine, AP-1424/07 od 16. jula 2009. godine, AP-3692/08 od 17. septembra 2009. godine, AP-1002/09 od 14. oktobra 2009. godine dostupne na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP-680/07 od 13. maja 2009. godine u cijelosti odnose i na predmetni slučaj , pa zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović