Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3345/10 ("Sana-Linea" Kostajnica)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3345/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 3345/10, rješavajući apelaciju "Sana-

Linea" Kostajnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Sana-Linea" Kostajnica podnesena protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka broj 76 0 I 000518 10 Gž 2 od 6. jula 2010. godine i rješenje Osnovnog suda Novi Grad broj 76 0 I 000518 08 I od 28. aprila 2010. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. "Sana-Linea" Kostajnica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Željko Šurlan advokat iz Banja Luke, podnio je 3. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 76 0 I 000518 10 Gž 2 od 6. jula 2010. godine i rješenje Osnovnog suda Novi Grad (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 76 0 I 000518 08 I od 28. aprila 2010. godine. Također, apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje osporenog rješenja do okončanja postupka o apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 76 0 I 000518 08 I od 28. aprila 2010. godine, odbijen je kao neosnovan prigovor apelanta, kao izvršenika, podnesen protiv rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 76 0 I 000518 08 I od 31. januara 2008. godine, te je određeno da se predmetno rješenje održava na snazi s tim što je isto izmjenjeno da glasi: na osnovu pravosnažne i izvršene presude Osnovnog suda broj 076-0-P-06-000063 od 26. septembra 2006. godine, koja je djelomično preinačena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000828 od 22. oktobra 2007. godine, koja je preinačena presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-

000704 od 23. septembra 2009. godine, određeno je izvršenje na način da se rješenje apelanta broj 07- 01/2005 od 28. marta 2005. godine, kojim je tražiocu izvršenja prestao radni odnos poništava kao nezakonito, te se obavezuje apelant da ga vrati na radno mjesto konfekcionara ili drugo radno mje sto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i potrebama apelanta, da mu isplati naknadu po osnovu neispalćenih plaća u iznosu od 250,00 KM počev od 1. aprila 2005. godine pa do vraćanja na rad sa zakonskoma zetznom kamatom, te da izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje na ime tražioca izvršenja uz naknadu troškova postupka. Također je obavezan apelant da pod prijetnjom novčane kazne rasporedi tražioca izvršenja na poslove i radne zadatke u roku od 15 dana, te mu je zabranjeno da vrši raspolaganje novčanim sredstvima dok se vrši isplata obaveza tražiocu izvršenja sve do potpunog namirenja, te je naloženo NLB Razvojnoj banci Banja Luka, filijala Prijedor, ekspozitura Kostajnica da izvrši prenos iznosa koji su predmet ovog izvršenja sa računa apelanta na račun tražioca izvršenja.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 76 0 I 000518 10 Gž 2 od 6. jula 2010. godine, žalba apelanta je djelomično usvojena te je rješenje Osnovnog suda broj 76 0 I 000518 08 I od 28. aprila 2010. godine ukinuto u dijelu kojim je obavezan apelant da tražioca izvršenja vrati na radno mjesto konfekcionara ili drugo radno mjesto i u tom dijelu prijedlog za izvršenje se odbacuje kao neblagovremen, te se preiničava u dijelu kojem je određena isplata naknade po osnovu neispalćenih plaća i uplate doprinosa, na način da se apelant obavezuje na isplatu naknade po osnovu neispalćenih plaća i uplatu doprinosa počev od 1. aprila 2005. godine pa do 4. januara 2008. godine, dok se u preostalom dijelu žalba apelanta odbija i prvostepeno rješenje u preostalom dijelu potvrđuje.

4. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

6. S obzirom da je apelant eksplicitno osporio rješenje Okružnog suda broj 76 0 I 000518 10 Gž 2 od 6. jula 2010. godine i rješenje Osnovnog suda broj 76 0 I 000518 08 I od 28. aprila 2010. godine, koja su donesena u izvršnom postupku, Ustavni sud će dopustivost predmetne apelacije ispitati u odnosu na naveda rješenja. U pogledu predmetnog rješenja, donesenog u izvršnom postupku, Ustavni sud prvenstveno treba odgovoriti na pitanje da li se predmetni izvršni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

7. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava, u kojoj se navodi da se odluke koje donese sud u postupku izvršenja pravosnažne presude nužno ne odnose na novo i posebno određivanje građanskih prava, u poređenju sa postupkom koji je prethodio i odlukom koja je rezultat tog postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, Anton Dornbach protiv Savezne Republike Njemačke, broj 11258/84 OI 46). Ustavni sud je u svojoj odluci, broj U-

21/02 od 26. marta 2004. godine (vidi „Službeni glasnik BiH“, broj 18/04 tačka 40.) podržao praksu bivše Evropske komisije za ljudska prava u pogledu toga da odluke sudova koje se tiču izvršenja ne potpadaju pod član 6. Evropske konvencije, izuzev u slučajevima ako se njima utvrđuju nova građanska prava koja se tiču podnosioca apelacije (vidi odluku bivše Evropske komisije za ljudska prava, K. protiv Švedske, broj 13800/88 OI 94).

8. U konkretnom slučaju, građanska prava i obaveze apelanta utvrđena su pravosnažnom i izvršenom presudom Osnovnog suda broj 076-0-P-06-000063 od 26. septembra 2006. godine, koja je djelomično preinačena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000828 od 22. oktobra 2007. godine, koja je preinačena presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000704 od 23. septembra 2009. godine, a kojima je utvrđena obaveza apelanta prema tražiocu izvršenja. Prema tome, Ustavni sud konstatuje da u predmetnom izvršnom postupku, koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda broj 76 0 I 000518 10 Gž 2 od 6. jula 2010. godine, nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta».

9. Ustavni sud zaključuje da, u okolnostima kada osporenim rješenjem nisu utvrđena nova ni posebna građanska prava, odnosno obaveze apelanta, postupak koji je rezultirao tim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Nadalje, apelant je naveo da mu je osporenim rješenjem Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetu broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine (www.ustavnisud.ba) gdje je konstatovao da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja apelantovih građanskih prava i obaveza, pa su apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na imovinu odbačeni kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud smatra da se praksa iz predmeta broj AP-206/02 od 23. jula 2004. godine može primijeniti i u konkretnom slučaju, s obzirom da je prethodno utvrđeno da se predmetni izvršni postupak nije ticao utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanta. Određeni novčani iznos koji je apelant obavezan isplatiti tražiocu izvršenja, jest imovina koja je kao građansko pravo zaštićena članom 6. Evropske konvencije. Međutim, o navedenoj obavezi apelanta nije odlučivano u predmetnom izvršnom postupku, već u parničnom postupku koji je prethodio donošenju odluke u izvršnom postupku. Stoga se navodi apelanta u vezi povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Također, u vezi sa navodima apelanta o diskriminaciji, Ustavni sud ukazuje da je, prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju po ovom članu neko lice može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3345/10 ("Sana-Linea" Kostajnica) | Sudska praksa | Aktio