Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3849/10 (E. V.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 5
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-3849/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-3849/10, rješavajući apelaciju Emira Veledara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Veledara podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 002544 09 Uvp od 7. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 07 0 U 002544 09 U od 28. maja 2009. godine, rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja broj UPII-09-03-25-81/05 od 16. decembra 2008. godine i zaključka Grada Mostara, Odjela društvenih djelatnosti broj 06/VI-25-148/05 od 22. septembra 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Veledar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara, podnio je 7. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 002544 09 Uvp od 7. jula 2010. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 002544 09 U od 28. maja 2009. godine, rješenja Ministarstva građenja i prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII-09-03-25-81/05 od 16. decembra 2008. godine i zaključka Grada Mostara, Odjela društvenih djelatnosti (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 06/VI-25-148/05 od 22. septembra 2008. godine.
2. Zaključkom Odjela broj 06/VI-25-148/05 od 22. septembra 2008. godine koji je potvrđen rješenjem Ministarstva broj UPII-09-03-25-81/05 od 16. decembra 2008. godine odbijen je, kao neblagovremen, apelantov zahtjev za otkup stana u Mostaru, pobliže označenog u navedenom zaključku. U obrazloženju rješenja Odjel je ukazao na odredbu člana 5. Zakona o prestanku primjene o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon) kojom je propisano da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od 15 mjeseci od stupanja na snagu Zakona, odnosno do 4. jula 1999. godine. Odjel je dalje naveo da je u odredbi člana 5. stav 3. Zakonapropisano da ako nositelj stanarskog prava u roku propisanom u Zakonu ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih osoba, prestaje mu stanarsko pravo. Budući da je apelant zahtjev za povrat stana podnio 5. aprila 2005. godine, dakle po proteku prekluzivnog roka propisanog u Zakonu, njegovom zahtjevu nije moglo biti udovoljeno.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 002544 09 U od 28. maja 2009. godine odbijena je kao neosnovana tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj UPII-
09-03-25-81/05 od 16. decembra 2008. godine.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 U 002544 09 Uvp od 7. jula 2010. godine odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 002544 09 U od 28. maja 2009. godine.
5. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz čl. II/2. i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;»
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant osporava presudu Vrhovnog suda kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje i presudu Kantonalnog suda kojom je odbijena njegova tužba kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Ustavni sud upućuje na odredbe Zakona, a koji je temeljni propis na osnovu kojeg se može pokrenuti postupak za otkup stana. Naime, u odredbi člana 5. navedenog zakona propisano u kojem se roku može pokrenuti postupak za vraćanje u posjed stana. Budući da je apelant propustio zahtjev podnijeti u Zakonom propisanom roku, u postupcima po njegovim zahtjevima se nije odlučivalo o meritumima njegovih zahtjeva, nego su oni odbjeni iz formalnih razloga.
9. Ustavni sud podsjeća da iscrpljivanje svih djelotvornih pravnih lijekova mogućih po zakonu predstavlja preduvjet za meritorno razmatranje apelacije. Da bi Ustavni sud meritorno odlučivao o podnesnoj apelaciji, apelant se morao blagovremeno obratiti organu nadležnom za rješavanje njegovog zahtjeva. Propust apelanta da tako postupi je imao za posljedicu da su se i upravni organi i Kantonalni sud u upravnom sporu bavili isključivo procesnim pretpostavkama za rješavanje njegovog zahtjeva. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te se apelacija ne može razmatrati.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović