Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4174/10 (E. F.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4174/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-4174/10, rješavajući apelaciju Elmira Filipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Elmira Filipovića podnesena zbog dužine trajanja upravnog postupka pokrenutog povodom njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Elmir Filipović (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupaju Edina Jahić i Tanja Hadžagić, advokati iz Zajedničke advokatske kancelarije Edina Jahić & Tanja Hadžagić iz Sarajeva, podnio je 27. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja upravnog postupka pokrenutog povodom njegovog zahtjeva za vraćanje u posjed stana.

2. Apelant je 2. jula 1999. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Mehmed paše Sokolovića broj 12, u Sarajevu. Uprava za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) je donijela Zaključak broj 23/1-372-1519/99 od 16. jula 2003. godine kojim se smatra da predmetni zahtjev nije ni podnesen.

3. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv gore navedenog zaključka Uprave, Ministarstvo stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo Rješenje broj 27/02-23-4792/03 od 20. aprila 2004. godine, kojim je poništilo taj zaključak i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak.

4. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da u ponovnom postupku nije postupano sve do juna 2010. godine, a da je u periodu od 16. juna do 25. avgusta 2010. godine, Uprava zakazale 3 usmene rasprave koje su odgođene. Usmena rasprava zakazana za 25. avgust 2010. godine odgođena je za 21.septembar 2010. godine.

5. Apelant se žali da je podnio zahtjev za vraćanje u posjed stana prije više od 11 godina, a da o tom zahtjevu još uvijek nije donesena konačna odluka, što mu se ne može staviti na teret, zbog čega smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda: u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje. Takođe, traži od Ustavnog suda da mu dosudi naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog dužine trajanja predmetnog postupka u iznosu od 300 KM za svaku godinu trajanja postupka, odnosno u ukupnom iznosu od 3.330,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 216. stav 3. Zakona o upravnom postupku (Službeni glasnik FBiH», br. 2/98 i 48/99) propisano da ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1. i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen. Takođe, odredbama člana 20. stav 3. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH», broj 9/05) je propisano da ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uslovima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku. Dakle, iz naprijed navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je apelant imao mogućnost da, zbog neodlučivanja Uprave u ponovnom postupku, podnese žalbu Ministarstvu kao da je njegov zahtjev odbijen, odnosno, imao bi mogućnost pokretanja upravnog spora pred nadležnim kantonalnim sudom. Imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio djelotvorne pravne lijekove, pa samim tim nije došlo do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanta, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopuštena zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović