Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-143/10 (L. B.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nenadležnost za odlučivanje
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Protek roka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-143/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-143/10, rješavajući apelaciju Luke Beljana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 1, 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Beljana podnesena zbog navodne povrede odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine iz člana II/1.a), c), d) i n), zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Beljana podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-U-06-000-031 od 25. septembra 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Luke Beljana podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-06-000481 od 30. septembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Luka Beljan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prisoje, podnio je 11. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000481 od 30. septembra 2009. godine i presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-U-06-000-031 od 25. septembra 2006. godine.
2. Federalni zavod za penzijsko i inavlidsko osiguranje-Kantonalna administrativna služba za Kanton 10 Livno (u daljnjem tekstu: Administrativna služba) je 11. januara 2006. godine donijela rješenje broj 1047817526 kojim apelantu nije priznato pravo na novčanu naknadu zbog fizičke onesposobljenosti.
3. Federalni zavod za penzijsko i inavlidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu:Federalni zavod) je 20. februara 2006. godine donio rješenje broj 02/1-1047817526 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Administrativne službe broj 1047817526 od 11. januara 2006. godine.
4. Kantonalni sud je 25. septembra 2006. godine donio presudu broj 010-0-U-06-000-031 kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv Federalnog zavoda, radi poništenja rješenja broj 02/1-
1047817526 od 20. februara 2006. godine.
5. Vrhovni sud je 30. septembra 2009. godine donio presudu broj 070-0-Uvp-06-000481 kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 010-0-U-06-
000-031 od 25. septembra 2006. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon, ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni ovoga suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan.
6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao i pravo na osiguranje postojećih ljudskih prava iz člana 53. Evropske konvencije. Apelant takođe navodi da su mu navedenim odlukama povrijeđena ljudska prava i temeljne slobode iz člana II/1.a), c), d) i n) utvrđene Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 1, 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;»
Dopustivost u odnosu na navodnu povredu ljudskih prava i temeljnih sloboda zaštićenih Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
8. U dijelu apelacije u kojem apelant navodi povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine iz člana II/1.a), c), d) i n), Ustavni sud podsjeća da nije nadležan za odlučivanje o tim apelacionim navodima, jer isti, u smislu člana VI/.3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreću pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu». (Odluka o dopustivosti broj AP-1006/06 od 13. decembra 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , stav 10.)
Dopustivost u odnosu na presudu Kantonalnog suda broj 010-0-U-06-000-031 od 25. septembra 2006. godine
9. S obzirom na to da je apelantu, 27. septembra 2006. godine uručena presuda Kantonalnog suda broj 010-0-U-06-000-031 od 25. septembra 2006. godine, a apelacija je Ustavnom sudu podnesena 11. januara 2010. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija, u ovom dijelu, podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Kantonalnog suda. Dopustivost u odnosu na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000481 od 30. septembra 2009. godine
10. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000481 od 30. septembra 2009. godine, kojom je odbijen njegov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 010-0-U-06-000-031 od 25. septembra 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja građanskih prava i obaveza apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak o meritumu apelantovog zahtjeva ne tiče odlučivanja o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo ni o pravu apelanta na prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije, kao ni prava na osiguranje postojećih ljudskih prava iz člana 53. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
11. Iz apelacije dalje, proizilazi da se apelant žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Budući da je prema praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju akcesorno pravo, to se povreda ovog prava može utvrđivati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, Serija A broj 291-B, stav 22).
12. Imajući u vidu da je u apelantovom slučaju Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.a), e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2, 5, 17. i 53. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine to su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa ovim pravima, a budući da se radi o akcesornom pravu, također ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 1, 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, te ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović