Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4014/09 (Udruženje građana „Borba protiv korupcije“-Transparency International Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine
- Zakon o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 14
- Zakon o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Pravila o vođenju postupka iz oblasti Zakona o sukobu interesa · čl. 17
Predmeti (1)
AP-4014/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-4014/09, rješavajući apelaciju Udruženja građana „Borba protiv korupcije“-Transparency International Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja građana „Borba protiv korupcije“-Transparency International Bosne i Hercegovine podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj Siž-16/09 od 12. novembra 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Udruženje građana „Borba protiv korupcije“-Transparency International Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 17. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Siž-
16/09 od 12. novembra 2009. godine.
2. Iz dokumenatacije u spisu predmeta proizilazi da je apelant podnio zahtjev Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: CIK) za utvrđivanje postojanja sukoba interesa u vezi Vahida Heće, ministra za industriju i energetiku u Vladi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: V.H.), a da ga je CIK dopisom od 25. juna 2009. godine obavijestila da je konstatovano da se V.H. ne nalazi u sukobu interesa. Dalje, proizilazi da se apelant nakon toga obratio CIK da donese odluku o postojanju ili nepostojanju sukoba interesa u slučaju V.H. u formi upravnog akta, te da mu je CIK dopisom 20. jula 2009. godine odgovorila da se postupak sukoba interesa pred CIK-om pokreće po službenoj dužnosti i da apelant u konkretnom slučaju nema svojstvo stranke, zbog čega CIK nema obavezu da u konkretnom slučaju donese odluku u formi upravnog akta. Takođe, proizilazi da je apelant zatim izjavio žalbu, koju je CIK Rješenjem broj 05-2-07-8-1026/09 od 20. avgusta 2009. godine, odbacila kao nedopuštenu.
3. Odlučujući o žalbi koji je apelant podnio protiv rješenja od 20. avgusta 2009. godine, CIK je donijela Rješenje broj 05-2-07-8-1026/09 od 8. oktobra 2009. godine, kojom je tu žalbu odbacila kao neblagovremenu.
4. Apelant je protiv Rješenja CIK od 8. oktobra 2009. godine podnio žalbu, koju je Sud BiH odbio kao neosnovanu Rješenjem broj Siž-16/09 od 12. novembra 2009. godine.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredbom člana 14. Zakona o sukobu interesa u organima vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 70/08) propisano da CIK odlučuje u skladu sa Zakonom o sukobu interesa u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine, br. 16/02, 14/03, 12/04 i 63/08, u daljnjem tekstu: Zakon o sukobu interesa), a da je odredbom člana 15. istog zakona propisano da se prvostepeni i žalbeni postupak pred CIK-om pokreću i vode u skladu sa Zakonom o sukobu interesa. Nadalje, navedeno je da je CIK pri pokretanju upravnog postupka dužna po službenoj dužnosti uzeti u obzir i eventualne predstavke građana i pravnih lica, te upozorenje organa, u smislu člana 115. stav 2. Zakona o upravnom postupku Bosne i Hercegovine ( u daljnem tekstu: ZUP). Takođe, istaknuto je da se, u smislu odredbe člana 116. stav 1. ZUP-a, smatra da je upravni postupak pokrenut čim nadležni organ izvrši ma koju radnju radi vođenja postupka, što je u predmetnom slučaju nesumnjivo učinjeno jer je CIK apelantu poslala obavijest kojom ga je izvjestila da u konkretnom slučaju ne postoji sukob interesa. Međutim, konstatovano je da predmetna obavijest nema karakter konačnog upravnog akta jer apelant ima ovlaštenje da daje samo inicijativu CIK, koja odlučuje o pokretanju postupka i postupa po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 18. stav 2. Zakona o sukobu interesa. Zaključeno je da apelant nema položaj stranke, već da taj položaj ima samo CIK i lice o kojem se rješava da li postoji sukob interesa u smislu odredbe člana 18. stav 1. Zakona o sukobu interesa. Takođe, istaknuto je da je CIK, u smislu ovlaštenja iz odredbe člana 17. stav 1. tačka
c) navedenog zakona, donijela Pravila o vođenju postupka iz oblasti Zakona o sukobu interesa („Službeni glasnik BiH, broj 65/09), te daje članom 18. tih pravila propisano da podnosilac prijave nije stranka u postupku, kao i da će nakon provjere navoda iz prijave, službeno lice obavijestiti podnosioca prijave o pokretanju postupka ako postoje razlozi za pokretanje postupka, odnosno o nepokretanju postupka ako nije bilo razloga za pokretanje postupka. Shodno tome, Sud BiH je zaključio da je CIK pravilno ocijenila da je apelantova žalba izjavljena protiv odgovora na traženu informaciju od 20. jula 2009. godine nedopuštena, jer je podnesena protiv akta protiv kojeg nije dozvoljena žalba u smislu odredbe člana 222. u vezi sa čl 213. stav 1. ZUP.
6. Apelant se žali da se pravni stav Suda BiH, izražen u osporenoj odluci, potpuno razlikuje od pravnog stava istog tog suda izraženog u Presudi broj U 313/08 od 26. avgusta 2008. godine, u sličnom predmetu, kojom je uvažena apelantova tužba i naloženo CIK da postupi po apelantovom zahtjevu i donese odluku o tome da li se N.B., predsjednik Vlade FBiH, nalazi u sukobu interesa. U predmetnoj presudi navedeno je da pravo na pokretanje upravnog spora protiv odluka CIK imaju i grupe koje zastupaju kolektivne interese ako su konačnim upravnim aktom povrijeđena njihova prava ili kolektivni interesi, te da je apelant naučni, međunarodni centar za borbu protiv korupcije, i da je kao takav zainteresovan za primjenu odredbi Zakona o sukobu interesa, a samim tim i za pokretanje upravnog spora. Apelant tvrdi da Sud BiH zauzimanjem drugačijeg pravnog stava u osporenom rješenju, krši princip pravne sigurnosti i njegovo pravo na na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pristup sudu kao element tog prava, te da restriktivnim tumačenjem materijalnih propisa u odnosu na procesne zakone krši njegovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvecnije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
8. S obzirom da apelant smatra da mu je osporenim rješenjem Suda BiH, kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja CIK povrijeđeno pravo na pravo na pravično suđenje i pravo na pristup sudu kao element tog prava, garantovano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo mora da odgovori na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, odnosno da li se u predmetnom postupku odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama.
9. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Suda BiH utvrđeno da apelant u predmetnom postupku nema položaj stranke, već da taj položaj ima samo CIK i lice o kojem se rješava da li postoji sukob interesa u smislu odredbe člana 18. stav 1. Zakona o sukobu interesa, i da je zbog toga nedopuštena žalba koju je apelant izjavio protiv odgovora na traženu informaciju od 20. jula 2009. godine, jer je podnesena protiv akta protiv kojeg nije dozvoljena žalba u smislu relevantnih odredbi ZUP-a. Dakle, iz navedenog proizilazi da u predmetnom postupku nije odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već o procesnoj dopustivosti apelantove žalbe. Pored toga, i da je apelantu odlukom redovnog suda priznato svojstvo stranke u upravnom sporu, to samo po sebi ne znači da se radi o postupku koji može rezultirati sporom o građanskim pravima i obavezama apelanta što je uslov za primjenjivost standarda prava na pravičan postupak, pa stoga slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U pogledu navoda apelacije o povredi prava na djelotvorni pravni lijek, Ustavni sud smatra da je pozivanje apelanta na pravo na djelotvoran pravni lijek također ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, obzirom da član 13. Evropske konvencije, koja se prema Ustavu Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje da: [...]“Svako čija su prava i slobode priznata ovom konvencijom narušena, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima[...].“ Obzirom da je prethodno utvrđeno da je apelantovo pozivanje na pravo na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilno sa Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, isti se zaključak mora izvesti i u pogledu apelantovog pozivanja na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, obzirom da u konkretnom slučaju ne postoji „pravo zaštićeno konvencijom“, što je i uslov za primjenu navedenog člana (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP-267/06 od 14. marta 2006. godine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović