Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4245/10 (M. J.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4245/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 4245/10, rješavajući apelaciju Mladena Jotanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Jotanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 U 000 267 10 Uvp od 4. avgusta 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 Uvlž 000001 10 Uvlž od 23. aprila 2010.

godine., zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Jotanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, podnio je 29. septembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj (u daljnjem tesktu: Vrhovni sud) broj 118 0 U 000 267 10 Uvp od 4. avgusta 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 Uvlž 000001 10 Uvlž od 23. aprila 2010. godine.

2. Presudom Višeg suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši sud) broj U-211/90 od 15. septembra 1992. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Izvršnog odbora Skupštine Opštine Prnjavor broj 01/10-126-14/88 od 23. maja 1988. godine, kojim je apelant kao radnik stavljen na raspolaganje sa danom 12. april 1988. godine.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 U 002 398 09 Uvl od 18. marta 2010. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 11 0 Uvlž 000001 10 Uvlž od 23. aprila 2010. godine, odbačen je apelantov prijedlog za ponavljanje upravnog spora okončanog presudom Višeg suda od 15. septembra 1992. godine. U obrazloženju je navedeno da je apelant tražio ponavljanje postupka na temelju razloga propisanog odredbom člana 41. stav 1. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik RS“ broj 109/05; u daljnjem tekstu: ZUS), «ako stranka sazna nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice i dokazi bili izneseni i upotrijebljeni na raspravi u ranijem sudskom postupku», no da je Viši sud upravni spor riješio na podlozi činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, a ne na podlozi rasprave pred tim sudom, uslijed čega u upravnom sporu nije ni utvrđivano činjenično stanje, pa se iz ovog zakonskog razloga ne može tražiti ponavljanje postupka. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u dispozitivu primjenom odredbi člana 45. stav 2. ZUS-a.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 118 0 U 000 267 10 Uvp od 4. avgusta 2010. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 23. aprila 2010. godine. U obrazloženju je navedeno da je pobijanim drugostepenim rješenjem Okružnog suda od 23. aprila 2010. godine pravilno zaključeno da je apelantova žalba neosnovana, jer apelant nije učinio vjerovatnim postojanje razloga za ponavljanje postupka, pa je Vrhovni sud odlučio kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 40. stav 1. ZUS-a.

5. Ustavni sud zapaža da apelant nije izričito naveo odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), već samo paušalno da su mu prekršena ljudska prava u predmetnom postupku. Međutim, Ustavni sud konstatuje da iz stanja spisa proizlazi da se apelant žali da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Vrhovnog suda broj 118 0 U 000 267 10 Uvp od 4. avgusta 2010. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda od 23. aprila 2010. godine, kojim je odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena protvi rješenja Okružnog suda od 19. marta 2010. godine. Predmetnim prvostepenim rješenjem Okružnog suda je odbačen apelantov prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog upravnog spora presudom Višeg suda od 15. septembra 1992. godine, iz razloga što nisu ispunjene procesne pretpostavke iz odredbe člana 41. ZUS-a.

8. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da iz prakse organa Evropske komisije za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropska komisija) slijedi da zahtjevi za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka ne predstavljaju djelotvorne pravne lijekove sve dok nemaju uspjeha i dok njihov rezultat ne bude ponovno otvaranje postupka (vidi odluku bivše Evropske komisije, G. protiv Savezne Republike Njemačke, aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 35).

9. U vezi s tim, Ustavni sud zaključuje da se zaštita ustavnih prava, prije svega, procesnih prava, kakva su ona iz člana 6. Evropske konvencije, ne može garantirati u postupcima u kojima se ne rješavaju djelotvorno pitanja iz materijalno-pravnog domena pojedinih ustavnih prava. Također, u vezi sa navedenim, Ustavni sud se poziva na stav bivše Evropske komisije u predmetu X protiv Austrije (vidi Odluku o dopustivosti povodom aplikacije broj 7761/77 od 8. maja 1987. godine, Odluke i izvještaji (OI) broj 14, strana 171. i dalje). U navedenom predmetu Evropska komisija je usvojila stav da se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak povodom zahtjeva za obnovu postupka, jer takav postupak ne «utvrđuje [...] osnovanost bilo kakve krivične optužbe protiv apelanta», pa analogno tome ne utvrđuje ni građanska prava i obaveze apelanta. Ovaj postupak odlučuje samo o tome da li će biti odobren ponovni postupak ili ne. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo isključivo o procesnim pitanjima ispunjenosti zakonskih uslova da se dozvoli ponavljanje pravosnažno okončanog postupka u kojem je meritorno odlučeno o apelantovim građanskim pravima i obavezama, Ustavni sud zaključuje da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4245/10 (M. J.) | Sudska praksa | Aktio