Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/08 (J. H.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Posjed
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1002/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1002/08, rješavajući apelaciju Jusufa Husanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jusufa Husanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Zenica, broj 004-0-Gž-07-

000 663 od 13. februara 2008. godine i presude Općinskog suda Zavidovići, broj P-92/05 od 9. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jusuf Husanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Potklečja-Zavidovići, kojeg zastupa Mirad Suljić, advokat iz Zavidovića, podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-07-000 663 od 13. februara 2008. godine i presude Općinskog suda Zavidovići (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-92/05 od 9. februara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-92/05 od 9. februara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži Općini Zavidovići (u daljnjem tekstu: prvotužena), Hasagi Husanoviću (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Izudinu Alihodžiću (u daljnjem tekstu: trećetuženi) da mu vrate u posjed i slobodno raspolaganje površinu od 463 m , zemljišne parcele k.č. br. 188 zvane ''Šahmanovac'' upisane u p.l. 115 k.o. Potklečje, te da mu naknade troškove parničnog postupka. Istom presudom je obavezan apelant da prvotuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 600,00 KM u roku od 30 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok se preostali dio zahtjeva prvotužene u odnosu na troškove parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa odbija.

3. Na osnovu provedenog dokaznog postupka koji se sastojao od uvida u relevantnu dokumentaciju u konkretnom slučaju, izvršenog uvida u odgovore na tužbu od strane tuženih, te njihovog saslušanja u svojstvu svjedoka, kao i nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke Ibrahima Škenderovića, Općinski sud je utvrdio da je predmetni zahtjev u cjelosti neosnovan. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da sporna parcela od 463 m , a koju potražuje apelant pripada parceli k.č. 190/1 zvana ''Šahmanovac'', upisana u p.l. 821 k.o. Potklečje, a koja se vodi kao državna svojina, čiji je korisnik Skupština Opštine Zavidovići sa dijelom 1/1, te da ova površina po starom operatu odgovara parceli k.č. 627/59 upisanoj u p.l. 403 k.o. Potklečje čiji je vlasnik i posjednik bio Osman Husanović, apelantov brat sa dijelom 1/1. Također je utvrđeno da apelant nije dokazao da je vlasnik i posjednik sporne parcele, tim prije što je uvidom u rješenje o nasljeđivanju broj O.194/60 od 8. novembra 1960. godine, Općinski sud utvrdio da je apelant dobio u suvlasništvo ¼ nekretnina upisanih u p.l. br. 4, 72, 148 i 221 u k.o. Potklečje, kao i da je na osnovu istog rješenja i vršena fizička dioba nekretnina, koja je evidentirana u prijavnom listu broj 41/67 od 23. marta 1967. godine, a na osnovu kojeg je vidljivo da sporna parcela koja je po novom operatu označena kao k.č. 190/1 a po starom k.č. 627/59 pripadala u isključivo vlasništvo apelantovom bratu, Osmanu Husanoviću, i koju je prvotužena rješenjem Skupštine Opštine Zavidovići, broj 03-476-10/90 od 6. septembra 1990. godine, preuzela uz naknadu od istog. Istom presudom Općinski sud je naglasio da nije potrebno razmatrati prigovor drugotuženog da je on navodni vlasnik sporne nekretnine u ovom predmetu, konstatujući također da nije od značaja u predmetnom sporu a po tužbi apelanta, da trećetuženi odlukom prvotužene, broj 01-05-1226 od 15. maja 2003. godine, ima pravo stvarne služnosti kolskog puta širine 4 metra a dužine 50 metara, preko nekretnine u državnoj svojini označene kao k.č. 28/1 upisane u p.l. 821 k.o. Potklečje, te da je pri tom iskoristio i dio puta preko sporne parcele k.č. 190/1.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude Kantonalni sud, je presudom broj 004-

0-Gž-07-000 663 od 13. februara 2008. godine, žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je konstatovao da apelant na nalaz vještaka geodetske struke, odnosno da na najbitniji zaključni dio nalaza, nije imao prigovora, odnosno da na licu mjesta pokazano sporno zemljište u površini od 463 m , kao sastavni dio parcele novog premjera k.č. br. 190/1, odnosno starog premjera .č. br. 627/59 u k.o. Potklečje, pripada u vlasništvo isključivo apelantovom bratu, koji je isto ustupio prvotuženoj uz adekvatnu naknadu. S obzirom da je apelant u žalbenim navodima istakao da nije potpisao prijavni list sa skicom, broj 41/67 od 23. marta 1967. godine, s obzirom da se u to vrijeme nalazio na odsluženju redovnog vojnog roka, te da je za posjedovni list i kopiju saznao po prijemu nalaza vještaka, tvrdeći da potpis na prijavnom listu nije njegov, Kantonalni sud je konstatovao da prethodno navedene tvrdnje apelant nije niti iznio pred prvostepenim sudom, koji bi iste unio u sadržaj raspravnog zapisnika u skladu sa članom 374. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Nadalje sud je ponovio da je apelant morao dokazati u smislu člana 43. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/98 i 29/03) da je on vlasnik sporne nekretnine čiji povraćaj traži kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženih, te je sud shodno prethodno navedenim odredbama i odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.

5. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu utvrđeno članom II/3.k). Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant se žali na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je naveo da smatra da je sporna zemljišna parcela ''njegovo vlasništvo'', te da prijavni list, broj 41/67 od 23. marta 1967. godine, nije mogao nikako ni potpisati jer je iz objektivnih razloga bio odsutan, te da mu je sporna parcela oduzeta na potpuno nezakonit način.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane Općinskog i Kantonalnog suda, u pogledu utvrđivanja prava vlasništva i predaje u posjed sporne nekretnine, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05, dostupna na www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1002/08 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio