Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1038/08 (S. B. i drugi)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1038/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1038/08, rješavajući apelaciju Seada Burića i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Burića, Husnije Burića, Davora Burića i Šemse Plečić podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj 097-0-
GžP-07-000028 od 29. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, broj P-50/01-I od 31. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Burić i drugi (ukupno 4 lica navedena u izreci ove odluke; u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud), broj 097-0-GžP-07-000028 od 29. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-50/01-I od 31. januara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-50/01-I od 31. januara 2007. godine, sud je obavezao apelante, da Gavri Kaurinoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) na ime neosnovanog bogaćenja i naknade uloženih sredstava, isplate ukupan iznos od 17.322,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. februara 2001. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu na ime naknade troškova postupka isplate iznos od 2.964,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom je tužitelj-protivtuženi odbijen sa viškom tužbenog zahtjeva, dok se protivtužba apelanata odbacuje, jer se radi o pravomoćno presuđenoj stvari, s obzirom da su apelanti tražili već 9. aprila 2003. godine, da se tužitelj-protivtuženi obaveže da im na ime korištenja njihove porodične kuće u periodu od 1. marta 1995. godine do 26. novembra 2002. godine, isplati zakupninu, a koji je zahtjev odbijen presudom Osnovnog suda, broj P-50/01-I od 10. aprila 2003. godine, jer je tužitelj dobio porodičnu kuću, na privremeno korištenje, rješenjem Općinske uprave za geodetske, imovinsko-pravne poslove Brčko, broj 475/72-95 od 11. februara 1995. godine.
3. Iz stanja spisa proizilazi da je tužitelju-protivtuženom kao izbjeglom licu dodijeljena na privremeno korištenje porodična kuća, koja je u tom periodu imala status napuštene imovine, kao kompletna stambena jedinica u vlasništvu Zahida Burića, kao strica apelanata, rješenjem Općinske uprave za geodetske, imovinsko-pravne poslove Brčko, broj 475/72-95 od 11. februara 1995. godine. Osnovni sud nadalje konstatuje da navedena kuća nije bila uvjetna za stanovanje, te je tužitelj-protivtuženi nakon dobivene urbanističke saglasnosti, rješenjem Sekretarijata za urbanizam, prostorno planiranje i stambeno-komunalne poslove Brčko (u daljnjem tekstu: Sekretarijat), broj 3-
36-364-18 od 25. februara 1995. godine, ulaganjem svojih sredstava izvršio navedenu sanaciju.
4. Rješenjem Apelacionog suda, broj 097-0-Gž-07-000188 od 25. septembra 2007. godine, žalba apelanata je uvažena, presuda Osnovnog suda, broj P-50/01-I od 31. januara 2007. godine, ukinuta, s obzirom da je zaključeno da sud ne može arbitrirati koji će nalaz vještaka prihvatiti kao relevantan, ukoliko kao u konkretnom slučaju postoje velike nesaglasnosti dva vještačenja o izvršenim ulaganjima u sporni objekat, i to vještačenje vještaka građevinske struke Ivana Katića i Zijada Begovića, prije nego odredi izvođenje dokaza i nadvještačenjem na osnovu člana 236. stav 2. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP BD).
5. Presudom Apelacionog suda, broj 097-0-GžP-07-000028 od 29. januara 2008. godine, apelanti su obavezani tužitelju-protivtuženom na ime naknade za izvršena ulaganja isplatiti iznos od ukupno 11.486,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. februara 2001. godine do konačne isplate. Drugim stavom iste presude apelanti su dužni tužitelju-protivtuženom na ime troškova postupka isplatiti iznos od 2.392,00 KM, u roku od 15 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok se sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj-protivtuženi odbija, a protivtužba apelanata se odbacuje, jer se radi o pravomoćno presuđenoj stvari.
6. U obrazloženju presude Apelacioni sud ističe da je prema navodima tužbe, tužitelj-protivtuženi uložio znatna sredstva u adaptaciju kuće i iz tih razloga ima pravni interes da potražuje uložena sredstva. Pored drugih neophodnih dokaza, sud je uvidom u nalaz i mišljenje vještaka Zijada Begovića i Ivana Katića, te nadvještačenjem Gorana Novakovića, utvrdio da je porodična kuća adaptirana i da su izvršeni građevinski radovi velikog obima (ugrađivanje novih sanitarija, električne, priključne instalacije, zidarski radovi i sl.). Apelacioni sud je konstatovao da između apelanata i tužitelja-protivtuženog postoji obligaciono-pravni odnos i to u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno obaveza apelanata prema tužitelju na temelju neosnovanog obogaćenja. Tužitelj je uvećao vrijednost kuće svojim novčanim ulaganjima, pa prema tome na njegovoj strani postoji umanjenje imovine u dijelu uloženih novčanih sredstava, dok tuženi-apelanti imaju uvećanje imovine u visini novčanih sredstava koje je u njihovu kuću uložio tužitelj u iznosu od 11.486,36 KM. Konačno, Apelacioni sud je zaključio da su apelanti dužni tužitelju u smislu člana 210. ZOO nadoknaditi vrijednost ulaganja, jer za tužene odnosno apelante takva ulaganja predstavljaju korist iz kojih razloga je Apelacioni sud i usvojio precizirani tužbeni zahtjev.
7. Apelanti se žale da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da su sudovi u konkretnom slučaju bili pristrasni i da su se stavili na stranu tužitelja, prigovarajući da ni vještačenje izvršeno u ovom postupku nije bilo pravilno, navodeći da ''bojenje zidova'' koje se prema rezultatima konkretnog vještačenja smatra imovinskom koristi nikako nije moguće uzeti kao takvo, a kako je to utvrdio Apelacioni sud, te da isto ne može eventualno povećati vrijednost kuće, nego isključivo predstavlja ''higijensku mjeru'' koja koristi isključivo tužitelju kao tadašnjem korisniku. Apelanti u apelaciji ponavljaju žalbene navode koje su isticali tokom postupka pred redovnim sudovima, te se žale da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, te navode da se, po njihovoj ocjeni, u konkretnom slučaju nisu mogle primjeniti odredbe člana
210. ZOO koje regulišu institut neosnovanog bogaćenja.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović