Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1069/08 (S. P.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1069/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1069/08, rješavajući apelaciju Siniše Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Popovića podnesena protiv presude Okružnog suda Doboj, broj 013-0-Gž-06-000 373 od 20. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Teslić, broj P-130/04 od 14. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Vrućice, kojeg zastupa Marjan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 2. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda Doboj (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0 Gž-06-000 373 od 20. novembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Teslić (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-130/04 od 14. marta 2006. godine.
2. Rješenjem Ministarstva odbrane Republike Srpske, Okrug Banja Luka, Odsjek Teslić (u daljnjem tekstu: Ministarstvo odbrane), broj 05/1-1430/93 od 2. septembra 1993. godine, apelantu je dodijeljen na privremeno korištenje dvosoban stan, u ulici Jovana Dučića, broj H-20, III sprat, Teslić.
3. Presudom Osnovnog suda, broj P-130/04 od 14. marta 2006. godine, utvrđeno je da je Miro Gavrić (u daljnjem tekstu: tužitelj) nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u ulici Jovana Dučića broj H-20, III sprat, Teslić, a na osnovu ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog 14. oktobra 1985. godine, sa SIZ-om stanovanja i komunalnih djelatnosti Teslić (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao i da je tužitelj podnio Republici Srpskoj, Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Teslić (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zahtjev za povrat istog prije 19. aprila 2000. godine, pa je prvotuženi obavezan priznati navedenu činjenicu i dozvoliti da se tužitelj uknjiži kao nosilac stanarskog prava, dok je drugotuženi obavezan tužitelju priznati i izdati mu rješenje o povratu stana ili će isto zamijeniti presuda u roku od 15 dana po pravosnažnosti pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. Odlučujući o prethodnom pitanju, da li je tužitelj svoj zahtjev za povrat predmetnog stana predao blagovremeno, u obrazloženju presude Osnovnog suda, je temeljem iskaza svjedoka i izvršenog uvida u relevantnu dokumentaciju utvrđeno nespornim da je tužitelj, preko svoje sestre, blagovremeno predao zahtjev za povrat predmetnog stana u maju 1999. godine, pozivajući se na Zakon o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu. Zakon) kojim je regulisano da nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva podnose zahtjev za povrat stana u zakonom propisanom roku, odnosno prije 19. aprila 2000. godine.
5. Odlučujući o žalbi tuženih protiv prvostepene presude, broj P-130/04 od 14. marta 2006. godine, Okružni sud je presudom, broj 013-0 Gž-06-000 373 od 20. novembra 2007. godine, žalbu odbio. Okružni sud je, odbijajući žalbu kao neosnovanu, istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, obzirom da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice. Naime, u obrazloženju presude Okružni sud je konstatovao da je tužitelj stan dobio na korištenje, rješenjem broj 1935/85 od 19. jula 1985. godine, te je postao nosilac stanarskog prava na istom, nakon čega je zaključio i ugovor o korištenju, broj 2774/85 od 14. oktobra 1985. godine. U obrazloženju se ističe da je nakon dokaznog postupka, a koji se sastojao od saslušanja svjedoka i drugih materijalnih dokaza, sud zaključio da je tužitelj blagovremeno, odnosno prije 19. aprila 2000. godine, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana.
6. Rješenjem drugotuženog, broj 05-05-13-821-68-34/04 od 12. maja 2008. godine, utvrđeno je da je tužitelj nosilac stanarskog prava na spornom stanu, kojem se ujedno dozvoljava povrat istog. Istim rješenjem apelantu, koji je sporni stan koristio u svojstvu privremenog korisnika, prestaje pravo korištenja istog, danom prijema rješenja drugotuženog, broj 05-05-13-821-68-34/04 od 12. maja 2008. godine, koji je stan dužan u roku od 15 dana isprazniti od lica i stvari osim onih koje pripadaju nosiocu stanarskog prava, a sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istim rješenjem je također utvrđeno da apelant kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj.
7. Zaključkom o dozvoli izvršenja, broj 05-05-13-821-68-34/04 od 6. juna 2008. godine, utvrđeno je da je rješenje drugotuženog, broj 05-05-13-821-68-34/04 od 12. maja 2008. godine, izvršno, te je apelantu ostavljen rok od 7 dana, da premetni stan oslobodi od stvari i lica, uz određenje prinudnog izvršenja ukoliko apelant ne postupi po istom.
8. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama, zbog proizvoljne primjene zakona i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Povredu svog prava vidi u tome što smatra da tužitelj nije uopšte blagovremeno podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, kako je to utvrđeno tokom postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant koje je sporni stan koristio u svojstvu privremenog korisnika ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović