Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-723/08 (I. B.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Šta se ne smatra imovinom
- Stanarsko pravo
- Šta se ne smatra domom
- Razvod braka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-723/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-723/08, rješavajući apelaciju Irene Bambulović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irene Bambulović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000 201 od 14. decembra 2007. godine, presude Okružnog suda Banja Luka, broj GŽ-2254/03 od 21. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka, broj P-766/02 od 2. jula 2003. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Irene Bambulović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-
0-Rev-06-000 201 od 14. decembra 2007. godine, presude Okružnog suda Banja Luka, broj GŽ-2254/03 od 21. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka, broj P-766/02 od 2. jula 2003. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Irena Bambulović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banja Luke, podnijela je 3. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 201 od 14. decembra 2007. godine, presude Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj GŽ-2254/03 od 21. novembra 2005. godine i presude Osnovnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-766/02 od 2. jula 2003. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-766/02 od 2. jula 2003. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovora o korištenju stana koji je zaključila sa SIZ-om stanovanja Banja Luka (u daljnjem tekstu: pravni prednik drugotuženog) dana 31. januara 1992. godine, na osnovu kojeg je i postala nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu u Banja Luci, ulica Omladinska broj 67/II, broj 11, te da se istovremeno utvrdi ništavost ugovora o korištenju predmetnog stana, broj 03-03-1802/94, kojeg je zaključio Drago Stupar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) kao apelanticin suprug sa Zavodom za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), te je na osnovu istog prvotuženi i postao nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Istom presudom je odbijen i apelanticin zahtjev da se zabrani otkup, odnosno nadovjera predmetnog ugovora, kao i dio tužbenog zahtjeva za naknadu štete, te ujedno apelantica obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.050,00 KM. Apelantica je dalje u tužbi navela, da je živjela u bračnoj zajednici sa prvotuženim i mldb. sinom Igorom, te je kao nosilac stanarskog prava mijenjala stan u Zagrebu za stan u Banja Luci, zaključivši ugovor o korištenju istog 31. januara 1992. godine. Presudom Osnovnog suda, broj PI-127/93 od 4. juna 1993. godine, brak između apelantice i prvotuženog je razveden, a zajedničko dijete povjereno prvotuženom za kojeg je apelantica obavezana plaćati izdržavanje u mjesečnom iznosu od 15% njene plaće. Također je navela da nije dobrovoljno dala saglasnost za prenos stanarskog prava, nego da je bila prisiljena od strane supruga. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da je apelantica napustila predmetni stan krajem 1992. godine i od tada ga nije koristila, konstatujući da su se apelantica i prvotuženi pred Opštinskim sekretarijatom za privredu, Odsjek za upravno-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Opštinski sekretarijat), sporazumjeli, te da je rješenjem broj 03-372-801/94 od 2. juna 1994. godine, za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, njihovim međusobnim dogovorom određen prvotuženi a na osnovu kojeg je i zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, broj 03-372-801/94, prvotuženog sa drugotuženim. Osnovni sud nadalje navodi, da je apelantica 19. aprila 2000. godine, putem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka, (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatražila vraćanje predmetnog stana u posjed ali je njen zahtjev odbijen, rješenjem broj 05-050-02-02-
1535/00 od 13. maja 2003. godine. Nadalje je u obrazloženju osporene prvostepene presude navedeno, da su se apelantica i prvotuženi sporazumjeli o tome ko će ostati nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu pred upravnim organom, koji je i konstatovao da je nosilac istog prvotuženi, te je Osnovni sud također naveo da je apelantica bez obzira na datu izjavu mogla kod nadležnog suda pokrenuti i vanparnični postupak u smislu člana 20. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SRBiH», broj 14/84 do 36/89 i «Službeni glasnik RS», broj 19/93 do 31/99; u daljnjem tekstu: ZSO) što apelantica nije učinila. Apelantica je napustila predmetni stan krajem 1992. godine a tužbu za povrat istog podnijela tek 2. aprila 2002. godine, odnosno nakon skoro 10 godina, pa je Osnovni sud zaključio da je svoje stambene potrebe očigledno zadovoljavala na drugom mjestu o čemu tokom postupka nije niti htjela da se izjasni. Konačno, Osnovni sud je konstatovao da je apelantica dobrovoljno potpisujući zapisnik dala svoju saglasnost za prenos stanarskog prava predmetnog stana na prvotuženog, trajno je napustila stan, te da je na osnovu prethodno navedenog i utvrđeno da prvotuženi ostaje nosilac stanarskog prava na predmetnim stanom, rješenjem broj 03-372-801/94 od 2. juna 1994. godine, a na osnovu istog i zaključen ugovor o korištenju predmetnog stana, broj 03-372-
801/94, prvotuženog sa drugotuženim.
3. Protiv navedene prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je presudom, broj GŽ-2254/03 od 21. novembra 2005. godine, žalbu apelantice odbio kao neosnovanu, te potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Sud je konstatovao da je apelantica dobrovoljno prenijela stanarsko pravo na supruga te da je i svojevoljno i trajno napustila isti krajem 1992. godine, te da prema tome nije našao relevantne dokaze koji bi ukazali na suprotno, pa je slijedom navedenog i zaključio da je sporno rješenje broj 03-372-801/94 od 2. juna 1994. godine, zakonito odnosno da je pravno valjan i ugovor o korištenju predmetnog stana, te da nije postojala zakonska osnova kojom bi se sporni ugovor o prenosu stanarskog prava na prvotuženog proglasio ništavim.
4. Apelantica je protiv navedene presude izjavila reviziju Vrhovnom sudu, koji je presudom broj 1180-Rev-06-000 201 od 14. decembra 2007. godine, reviziju odbio, jer je utvrdio da su revizioni navodi neosnovani i da su redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo.
5. Apelantica smatra da joj je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu svojih prava vidi u tome da nije ''dobrovoljno'' napustila stan, kako je to uvrđeno tokom postupka, nego da je prisiljena od strane supruga dati i potpisati izjavu o prenosu stanarskog prava na njega. Također navodi da nikada nije niti dobila sporno rješenje od nadležnog organa uprave, te da je nakon istjerivanja iz stana živjela kao podstanar, te da je plaćala zakupninu za isti smještaj. Apelantica smatra da ima pravo zagarantovano Ustavom da joj se vrati predmetni stan odnosno stanarsko pravo na istom, koje je po navodu apelantice prisilno preneseno na njenog supruga.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Također, apelacija je očigledno neosnovana ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
I.Dopustivost prima facie
8. Ističući povredu prava na pravično suđenje apelantica je navela da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo jer su utvrdili zakonitost ugovora o prenosu stanarskog prava na prvotuženog, rješenjem broj 03-372-801/94 od 2. juna 1994. godine, a time i valjnost ugovora o korištenju predmetnog stana, zaključenog prema tvrdnjama apelantice, temeljem njenog prisilnog pristanka o prenosu istog prava na njenog supruga. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje ništavosti ugovora o korištenju predmetnog stana 03-372-801/94, koji je prvotuženi kao apelanticin suprug zaključio sa drugotuženim, a koji je nastao dobrovoljnim prenosom apelanticinog stanarskog prava na njenog supruga. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su redovni sudovi nevosmisleno i jasno utvrdili da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na stanu u Banja Luci ali da je ista krajem 1992. godine napustila sporni stan te da je nakon razvoda braka sa suprugom dobrovoljno i sporazumno prenijela stanarsko pravo na supruga pred nadležnim organom uprave, koji je rješenjem broj 03-372-801/94 od 2. juna 1994. godine, utvrdili da nosilac stanarskog prava ostaje prvotuženi, koji je nakon toga i zaključio sporni ugovor o korišenju stana. Nadalje, da je apelantica prestala koristiti predmetni stan krajem 1992. godine, te da je tužbeni zahtjev podnijela tek nakon skoro 10 godina nakon napuštanja istog, pa je očigledno svoje stambene potrebe zadovoljavala na drugom mjestu, o čemu su redovni sudovi dali jasna i razložna obrazloženja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
II. Pravo na dom
10. U vezi sa apelanticinim navodima da sporni stan predstavlja njen dom, Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C). Radi utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantičinog «doma».
11. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A br. 109, stav 46.f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C, stav 31). U skladu sa ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99), kao i na stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici». Pri tome Ustavni sud ističe da apelantov pravni odnos sa stanom nije bitan prilikom određivanja da li se taj stan može smatrati apelantovim domom ili ne (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 534/06 od 5. juna 2007. godine, stav 31, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 77/07).
12. Kad je riječ o pitanju može li se sporni stan smatrati domom apelantice, Ustavni sud zapaža da je apelantica prestala koristiti sporni stan već krajem 1992. godine, nakon čega je i razveden brak između apelantice i njenog supruga-prvotuženog, na kojeg je apelantica dobrovoljno i sporazumno prenijela stanarsko pravo, rješenjem broj 03-372-801/94 od 2. juna 1994. godine, a na osnovu kojeg je prvotuženi i zaključio ugovor o korištenju istog. Dakle, u periodu od 1992. godine pa do dana donošenja ove odluke apelantica nije živjela u spornom stanu, tek nakon nepunih 10 godina je podnijela tužbu za utvrđivanje pravne ništavosti ugovora o korištenju spornog stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantica izgubila faktičku vezu sa spornim stanom koja bi bila takve prirode i intenziteta da bi se taj prostor mogao smatrati njenim domom, te je na taj način sporni stan prestao biti njen dom. S tim u vezi, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
III. Pravo na imovinu
13. Dalje, apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu. Prema stavu Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja sui generis vlasničke interese koji predstavljaju ekonomsku vrijednost (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 8/99 od 5. novembra 1999. godine, objavljenu u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 24/99). U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina», ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati ni legitimno očekivanje u pogledu imovine. Prema utvrđenom, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «imovinu» koja bi uživala zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana ako ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović