Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-944/08 (M. P.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-944/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-944/08, rješavajući apelaciju Milana Papića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Papića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine, broj X-Kž-06/270 od 6. decembra 2007. godine i presude Suda Bosne i Hercegovine, broj X-

K/06/270 od 10. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Papić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bileće, kojeg zastupa Žarko Bulić, advokat iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj X-

Kž-06/270 od 6. decembra 2007. godine i presude Suda BiH, broj X-K/06/270 od 10. maja 2007. godine.

2. Ustavni sud je donio odluku o privremenoj mjeri, broj AP-944/08 od 17. aprila 2008. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kao neosnovan.

3. Sud BiH je postupajući po optužnici Tužilaštva BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj KT-

120/06 od 11. septembra 2006. godine, presudom, broj X-K/06/270 od 10. maja 2007. godine, oglasio apelanta, zajedno sa ostalim optuženima, krivim zbog toga što je u periodu od 15. septembra 2005. godine do 19. januara 2006. godine, radeći u svojstvu direktora preduzeća ''Red star'' d.o.o Bileća i ''Pami trade'' d.o.o. Nikšić, čiji je i ujedno vlasnik, po prethodno kupljenoj sirovoj kafi u luci Kopar od američke firme, u namjeri da pri uvozu izbjegne plaćanje carina i drugih dadžbina koje se plaćaju pri uvozu robe, uvozeći deset puta sirovu kafu, oštetio Budžet BiH za iznos od 464.445,75 KM. Istom presudom oglašen je krivim što je u svojstvu direktora preduzeća ''Red Star'' d.o.o Bileća od 16. do 31. marta 2006. godine, organizovao grupu ljudi u namjeri izbjegavnja plaćanja carine sa preduzećem ''Pavgord'' Foča, u vlasništvu Gorana Pavlovića, sklopio ugovor o zakupu tegljača s prikolicom kojim je upravljao Dragan Sarić, prevozeći sirovu kafu a istovremeno prijavljujući prazan kamion, te na taj način izbjegao plaćanje carine i drugih pristojbi u iznosu od 45.859,07 KM. Izrekom presude apelant je za radnje opisane u tački I od 1 do 10 okrivljen za produženo krivično djelo-carinske prevare iz člana 216. stav 3. u vezi sa članom 29. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a u radnjama opisanim pod tačkom II od 1 do 15 okrivljen za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 1. KZ BiH a u vezi sa krivčnim djelom carinske prevare iz člana 216. stav

3. KZ BiH, za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Na osnovu člana

392. Zakona o krivčnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) u vezi sa članom 110. i 111. stav 1. KZ BiH, apelant je istovremeno obavezan da plati u korist Budžeta BiH novčani iznos od 645.813,48 KM. Istom presudom ostali optuženi i to: Dragan Sarić (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) je za prethodno navedeno krivično djelo osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od pet godina, Goran Novaković (u daljnjem tekstu. trećeoptuženi) za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. KZ BiH, na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, Milijanu Obrenović (u daljnjem tekstu: četvrtooptuženu) za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. KZ BiH, na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, Anđelka Jovića (u daljnjem tekstu: petooptuženi) za krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 224. stav 2. KZ BiH, na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, Davora Simića (u daljnjem tekstu: sedmooptuženi) za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja ili ovlasti iz člana 220. stav 3. KZ BiH na kaznu zatvora od četiri godine, Milana Jovanovića (u daljnjem tekstu: osmooptuženog) za krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz člana 226. stav 2. KZ BiH na kaznu zatvora od tri mjeseca, te je istom presudom Dragomir Majdov (u daljnjem tekstu: šestooptuženi) oslobođen optužbe.

4. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka, koji se sastojao od saslušanja većeg broja svjedoka, vještaka finansijsko-ekonomske struke Abida Hodžića, uvida u relevantnu pismenu dokumentaciju i materijalne dokaze-dokumentaciju carinskih organa, utvrdio da su apelant i Dragan Sarić kao drugooptuženi, kao saizvršioci počinili krivično djelo prevare, s obzirom da je apelant kao direktor i vlasnik navedenih firmi, koji je sa preduzećem ''Pavgord'' Foča zaključio ugovor o zakupu tegljača sa prikolicom, kojeg je vozio drugooptuženi, i prilikom prevoza kafe iz Slovenije u BiH, radnicima carinske ispostave Brčko podnosio lažne dokumente te kamion prijavljivao isključivo kao prazan. Na osnovu navedenog Sud BiH je konstatovao „da eventualno nije postojao navedeni dogovor između apelanta i drugooptuženog, ne bi uopšte ni moglo doći do izvršenja navedenog krivičnog djela“. U pogledu II tačke presude, za radnje opisane od 11 do 15, Sud BiH je ocjenio da je Tužilaštvo BiH u potpunosti dokazalo da je apelant, zajedno sa ostalim optuženima (navednih u izreci presude) počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 1. KZ BiH u vezi sa krivičnim djelima carinske prevare iz člana 216. stav

3. KZ BiH.

5. Sud BiH je odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH, apelanta i ostalih optuženih, presudom broj X-Kž-06/270 od 6. decembra 2007. godine, odbio žalbe kao neosnovane te potvrdio prvostepenu presudu u odnosu na apelanta, Davora Simića i Dragomira Majdova, dok je u odnosu na Dragana Sarića, primjenom člana 314. ZKP BiH, djelomično uvažena te mu je određena jedinstvena kazna u trajanju od četiri godine, umjesto ranije određenih pet godina. Istom presudom žalbe branilaca optuženih Milijane Obrenović, Gorana Novakovića, Anđelka Jovića i Milana Jovanovića se uvažavaju i presuda Suda BiH, broj X-K/06/270 od 10. maja 2007. godine, u dijelu koji se odnosi na ove optužene, su ukinute i određen pretres pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

6. U obrazloženju navedene presude, odgovarajući na prigovor žalbe apelanta u pogledu navodnog prekoračenja optužnice od strane prvostepenog suda, Sud BiH je istakao da je prvostepena presuda izvršila intervenciju u pogledu pravne kvalifikacije djela koja su stavljena na teret apelantu, na način da je za krivičnopravne radnje iz tačaka I/1. do 10 sud apelanta oglasio krivim za krivično djelo carinske prevare iz člana 216. stav 3. KZ BiH, za razliku od pravne kvalifikacije koja je data u optužnici, gdje mu je na teret stavljeno krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 250. KZ BiH u vezi sa djelom carinske prevare iz člana 216. stav 3. KZ BiH. Sud BiH je naglasio da su neosnovani u cjelosti apelantovi navodi o povredi odredaba krivičnog postupka, navodeći da je prevashodno apelant vlasnik i direktor navedenih preduzeća, što tokom postupka ničim nije osporeno, a iz čega proizilazi da apelant kao takvo lice ne samo da rukovodi upravom i poslovanjem, nego firmu zastupa i direktno odgovara za zakonitost njenog rada i poslovanja. Također je konstatovano da su neosnovani navodi apelanta koji žalbom neosnovano ukazuje da je radnja iz člana II/15. ostala u pokušaju, pri tom imajući u vidu član 216. stav 1. KZ BiH, u kojoj se navodi da je radnja izvršenja krivičnog djela carinske prevare dovršena samim podnošenjem krivotvorene carinske isprave carinskom organu.

7. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), navodeći da su mu tokom čitavog postupka učinjene brojne povrede ZKP BiH kao i materijalnog krivičnog prava, smatrajući da prvostepena presuda nije zasnovana na adekvatnoj i uzajamnoj ocjeni dokaza, te da prema tome nije uopšte rezultat provedenog dokaznog postupka, već da je ista bila rezultat stvorenog ''uvjerenja'' od strane suda da je apelant počinio krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U odnosu na navod apelanta koji se tiče nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava zbog kojeg su mu, navodno, povrijeđena ustavna prava, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom krivičnopravnom postupku proveden detaljan dokazni postupak i da je sudska odluka zasnovana kako na apelantovoj odbrani, tako i na izjavama svjedoka optužbe i odbrane, te nalazima vještaka. Nakon što je izvršena pojedinačna i međusobna analiza i ocjena dokaza, dati su razlozi o svim relevantnim elementima krivičnog djela i apelantovoj krivičnoj odgovornosti. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da je obrazloženje prvostepene presude, u kojem su izvedeni zaključci o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost, jasni i argumentovani te i da u cijelosti zadovoljavaju standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, u obrazloženju drugostepene presude, kojom su, odbijeni apelantovi žalbeni navodi, detaljno je i potpuno odgovoreno na svaki apelantov navod, te su dati jasni razlozi o njihovoj neosnovanosti, uz primjenu relevantnih odredaba, zbog čega ne postoje elementi koji bi ukazali na proizvoljnost u odlučivanju. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-944/08 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio