Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1372/08 (J. Z.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1372/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1372/08, rješavajući apelaciju Joze Zelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Zelića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Široki Brijeg, broj 008-0-Gž-07-000 622 od 3. marta 2008. godine i presude Općinskog suda Ljubuški, broj 063-0-P-07-000 221 od 25. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jozo Zelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 008-0-Gž-07-000 622 od 3. marta 2008. godine i presude Općinskog suda Ljubuški (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 063-0-P-07-000 221 od 25. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj 063-0-P-07-000 221 od 25. oktobra 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ''Ceste d.d.'' Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu na naknadu štete na automobilu, na način da se apelantu isplati iznos od 3.916,50 KM sa zakonskom kamatom, počevši od 19. januara 2006. godine, kao dana nastanka štete u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i zahtjev apelanta da mu se naknade troškovi postupka. Istom presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.020,00 KM, dok se u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tuženi odbija.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda se navodi, da je dana 19. januara 2006. godine, na regionalnoj cesti Cerno-Ljubuški-Crveni Grm, u mjestu Teskera, apelant imao saobraćajnu nezgodu u kojoj je oštetio svoj automobil BMW, registarskih oznaka 669-E-653, a da je uzrok navedenoj nezgodi bila potpuna zaleđenost obje vozne trake regionalne ceste. U obrazloženju se navodi da je uvidom u vještačenje vještaka saobraćajne struke A.G. utvrđeno da je apelant upravljajući svojim motornim vozilom prilikom destabilizacije automobila uzrokovane zaleđenšću ceste prešao na suprotnu traku i krećući se najmanjom procijenjenom brzinom od 46 km/h, udario o zid a da brzinu kretanja prije destabilizacije automobila nije moguće tehničkim putem utvrditi, te da bi ona ukoliko se uzmu svi relevantni elementi u obzir, mogla iznositi oko 49 km/h. Na osnovu navedenog sud je uzimajući u obzir iskaz vještaka saobraćajne struke, kao i svjedočenje svjedoka D.G., te policijski izvještaj, da je cesta bila pokrivena ledom, nakon analize i ocjene svakog dokaza pojedinačno i dovođenja istih u uzajamnu vezu, konstatovao da je apelant u smislu odredbe člana 32. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (u daljnjem tekstu: Zakon) trebao svoju vožnju prilagoditi uslovima, osobinama i stanju ceste, na način da svoj automobil može zaustaviti pred svakom preprekom, koju u konkretnim uslovima može predviditi, pogotovo uzimajući u obzir da se apelant već nalazio na cesti i imao je uvid u njeno stanje zaleđenosti. S obzirom da se apelant nije pridržavao prometnih uslova, tuženi mu nije u smislu člana 37. Zakona dužan naknaditi prouzrokovanu štetu, pa je apelantov tužbeni zahtjev odbio primjenom člana 32. Zakona a u vezi sa članom 37. stav 1. i 3. istog Zakona.
4. Apelant je izjavio žalbu na presudu Općinskog suda, broj 063-0-P-07-000 221 od 25. oktobra 2007. godine, koju je Kantonalni sud, presudom broj 008-0-Gž-07-000 622 od 3. marta 2008. godine, odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud konstatuje da je Općinski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, naglašavajući da neprilagođena brzina aplelanta uzrok nastanka sobraćajne nezgode, odnosno činjenica da je cesta bila pokrivena ledom a da se i pored toga apelant nastavio kretati neprilagođenom brzinom, koja je čak i pri naglom smanjenju, u momentu udarca iznosila 46 km/h.
5. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su redovni sudovi povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje, jer je pogrešno utvrđeno da brzina kretanja apelantovog vozila nije bila prilagođena uslovima na putu, te da je prema navodu apelanta tuženi trebao na vrijeme izvršiti posipanje ceste a na što ga je obavezivao i ugovor o zimskom održavnju ceste, broj 1955/05 od 10. novembtra 2005. godine, smatrajući da je jedini uzrok njegove nezgode ne održavanje ceste prohodnom.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
10. Apelant navodi da mu je također povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović