Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/08 (Z. G.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1004/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1004/08, rješavajući apelaciju Zdravka Grgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Grgića podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-06-000103 od 27. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdravko Grgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rijeke, Republika Hrvatska, koga zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-06-000103 od 27. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-239/05-I od 13. januara 2006. godine obavezani su tuženi Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Italproject» d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: drugotuženi), da solidarno apelantu, na ime naknade materijalne štete na apelantovom putničkom motornom vozilu, isplate novčani iznos od 14.995,11 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. novembra 2003. godine, pa do konačne isplate, kao i da mu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.460,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant ostvario pravo na novčano potraživanje naknade materijalne štete koja mu je nanesena kao posljedica saobraćajne nezgode, koja se dogodila 12. novembra 2003. godine u mjestu Dubrave kod Brčkog (kod pijace «Arizona»), tako što je apelant, krećući se lijevom saobraćajnom trakom date saobraćajnice, naišao svojim motornim vozilo na prepreku u vidu betonskog stuba, koji nije mogao izbjeći, jer su njegovom vozilu sa lijeve strane dolazila vozila u susret, a sa desne se kretala cisterna. Slijedom navedenih okolnosti, prvostepeni sud je zaključio da su tuženi odgovorni za predmetnu štetu, nalazeći osnov za takav zaključak u odredbama člana 162. Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima Brčko Distrikta BiH («Službeni glanik Brčko Distrikta BiH» br. 3/02 i 15/04; u daljnjem tekstu: ZOBSP BD BiH), kojima je (između ostalog) određeno da su Odjeljenje Vlade Brčko Distrikta BiH nadležno za održavanje puteva i preduzeće kome su povjereni konkretni radovi na putu ili njegovoj neposrednoj blizini, dužni voditi brigu i preduzimati primjerene mjere u pogledu omogućavanja odvijanja sigurnog i nesmetanog saobraćaja.
4. Prvostepeni sud se, takođe, pozvao i na odredbu člana 145. ZOBSP BD BiH, kojom je određeno da se na putu ne smiju postavljati ploče, znaci, svjetla, stupovi ili drugi slični predmeti kojima se zaklanja ili smanjuje vidljivost postavljenih saobraćajnih znakova, ili koji svojim oblikom, bojom, izgledom ili mjestom postavljanja oponašaju neki saobraćajni znak ili sliče na neki saobraćajni znak, ili zasljepljuju učesnike u saobraćaju, ili odvraćaju njihovu pažnju u mjeri koja može biti opasna za bezbjednost saobraćaja. Na kraju, prvostepeni sud je pozivajući se na odredbu člana 207. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 29/78; u daljnjem tekstu: ZOO), te ističući sadržinu odredaba čl. 17. i 46. Ugovora o pravu građenja, finansiranju, projektovanju i upravljanju tržnicom «Arizona» od 21. decembra 2001. godine, zaključio da je prvotuženi (bez obzira na prenos odgovarajućih ovlaštenja na drugotuženog) odgovoran za predmetnu štetu, kao društveno-politička zajednica koja je dužna da preko nadležnih organa vodi računa o bezbjednosti saobraćaja na svom području, dok je drugotuženi odgovoran kao izvođač radova saobraćajne infrastrukture na spornom području, a sve zbog činjenice da je na spornom dijelu saobraćajnice «postavio neobezbjeđenu i neosvjetljenu raskrsnicu i neobezbjeđene i neosvjetljene betonske stubove».
5. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-06-000103 od 27. decembra 2007. godine žalbe tuženih su uvažene i prvostepena presuda preinačena, tako što je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da se neosnovano u obrazloženju pobijane presude navodi da je dokazano da do sporne saobraćajne nezgode nije došlo uslijed postupaka apelanta, odnosno uslijed neprilagođene brzine njegovog vozila, nego da je šteta prouzrokovana propuštanjem dužne radnje tuženih. Takođe, iako je vještak saobraćajne struke, u svom mišljenju istakao da je osnovni uzrok nastanka sporne saobraćajne nezgode, odnosno prouzrokovanja predmetne štete, «postojanje neobilježene prepreke na neosvjetljenom dijelu puta u vidu postavljenih betonskih cijevi na sredini puta u nivou s kolovozom, radi fizičkog odvajanja traka za kretanje vozila iz suprotnih smjerova», Apelacioni sud je našao da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je činjenicama navedenim u nalazu tog vještaka osnovano ukazano na navodne propuste i odgovornost tuženih.
6. Naime, imajući u vidu da je (prema vještačenju) utvrđeno da je na prilazu predmetnoj raskrsnici iz pravca kojim se kretalo vozilo apelanta u konkretnoj prilici, postavljen saobraćajni znak «ograničenje brzine kretanja do 40 km/h» i «prestrojavanje vozila», a na kolovozu je iscrtan pješački prelaz, te kako je brzina kretanja vozila apelanta u momentu naleta na betonsku cijev na sredini kolovoza iznosila oko 53 km/h, a u momentu preduzetog kočenja oko 69 km/h, drugostepeni sud je utvrdio da je sporna šteta prouzrokovana nepravilnim radnjama apelanta u konkretnom prilici. Dalje, drugostepeni sud je istakao da apelant kao učesnik u saobraćaju, čak i ako se zanemari činjenica nedozvoljene brzine, nije u datoj situaciji prilagodio vožnju stanju na predmetnoj raskrsnici, a što je i potvrđeno zaključkom vještaka da je apelant imao tehničke mogućnosti da na daljini vidljivosti od najmanje 30 metara zaustavi vozilo, kojim je upravljao, prije mjesta naleta na betonske cijevi pod uslovom da je vozio prilagođenom brzinom do 50 km/h. U vezi s tim, ako se s obzirom na date uslove ima u vidu potreba primjerene vožnje na konkretnoj raskrsnici, ne može se uzeti kao bitna napomena vještaka da je brzina od 69 km/h bila prilagođena uslovima noćne vožnje u režimu kratkih svjetala, nego je odlučno to da u spornoj situaciji, s obzirom na nedozvoljene radnje apelanta, «nisu postojali tehnički uslovi za zaustavljanje vozila prije naleta na navedenu prepreku» (zbog brzine vozila i odgovarajuće dužine zaustavnog puta), a da s druge strane, po ocjeni drugostepenog suda, nije dokazano da su tuženi na odgovarajući način prekršili odredbu člana 145. ZOBSP BD BiH.
7. Apelant se žali da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vidi u očigledno proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno člana 145. ZOBSP BD BiH.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović