Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1166/08 (Š.A.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Pravo na rad
- Otkaz
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o radu · čl. 91
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1166/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1166/08, rješavajući apelaciju Š.A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Š.A. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-GŽ-07-000 860 od 17. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-
05-000483 od 20. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Š.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, podnio je 16. aprila 2008. godinu apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-07-000 860 od 17. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-05-000483 od 20. marta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000483 od 20. marta 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-GŽ-07-000 860 od 17. januara 2008. godine, odbijen je apelant sa tužbenim zahtjevom za poništenje odluke tužene «BH STEEL ZENICA» (u daljnjem tekstu: tužena) broj 004/04 od 7. maja 2004. godine i odluke broj 002/04 od 14. juna 2004. godine, zahtjevom za isplatu iznosa od 3.278,00 KM, zakonskih kamata i parničnih troškova. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je apelantu prestao radni odnos kod tužene 7. maja 2004. godine kojom odlukom je otkazan ugovor o radu apelantu zbog teže povrede radne obaveze. Takođe, Općinski sud je istakao da je kao nesporno utvrđeno da je apelant 26. aprila 2004. godine ušao u krug tužene iako nije bio radno angažovan, jer je bio na privremenom prekidu rada, te da je kod apelanta u korpi na biciklu na kapiji 9 nađeno: tri releja R-320, jedan tropolni zračni sklopnik 100-A «K-100» i 2 kilograma starog bakra u žici i da je predmetni materijal imovina tužene. Dalje, Općinski sud je utvrdio da na osnovu provedenih dokaza proizilazi da je apelant u izjavama od 26. i 29. aprila 2004. godine, priznao da je pokušao da otuđi navedeni materijal iako je kasnije u toku postupka istakao da je navedene izjave dao pod pritiskom i strahom. Međutim, apelant nije u toku postupka dokazao svoje tvrdnje, jer da bi neka činjenica postala relevantna, uslov je da se dokaže tačnost te činjenice, a apelant to nije učinio iako ga je na to izričito obavezivala odredba iz člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06).
3. Nasuprot tome, Općinski sud je ocijenio da je u smislu člana 91. Zakona o radu («Službene novine F BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: Zakon) tužena u toku postupka dokazala pred sudom postojanje opravdanih razloga za otkaz jer iz provedenih dokaza proizilazi da je tužena u provedenom disciplinskom postupku dokazala da je apelant počinio težu povredu radne obaveze iz člana 75. tačka 8. Pravilnika o radu tužene, što je bio osnov za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu. Naime, Općinski sud je naveo da na osnovu disciplinskog spisa proizilazi da je 27. aprila 2004. godine pokrenut prethodni postupak prijedlogom za utvrđivanje odgovornosti, te da je apelant saslušan na navode iz prijedloga, nakon čega je pokrenut zahtjev za utvrđivanje odgovornosti zaposlenika i dostavljen apelantu 30. aprila 2004. godine uz poziv za raspravu pred disciplinskom komisijom, čime je apelantu omogućeno da se izjasni o prijavi. Takođe, Općinski sud je istakao da je apelant saslušan pred disciplinskom komisijom i omogućena mu je odbrana u skladu sa članom 90. Zakona, te mu je dostavljena odluka disciplinske komisije s obrazloženjem i poukom o pravu na izjavljivanje prigovora, koje pravo je i iskoristio. Prema tome, iz sadržaja disciplinskog spisa proizilazi da nije bilo nikakvih nedostataka ni formalne ni materijalno pravne prirode koji bi navedeni disciplinski postupak činili nezakonitim. U vezi s tim, Općinski sud je utvrdio da je tužena dokazala da je apelant počinio težu povredu radne obaveze «otuđenje imovine društva» iz člana 75. tačka 8. Pravilnika o radu tužene, da je odgovoran za učinjenu povredu radne obaveze i da je Pravilnikom o radu tužene učinjena povreda propisana kao teža povreda radne obaveze, te da ista predstavlja opravdan razlog za otkaz, a što je u skladu sa odredbama člana 91. Zakona.
4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na rad iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Takođe, apelant misli da su sudovi potpuno pravno neutemeljeno iz zbira raspoloživih činjenica, a koje nisu bile niti zakonite niti dokazane, donijeli presude koje su potvrdile zakonitost odluke o otkazu i time povrijedili njegova ljudska prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Apelant takođe navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na rad zagarantovano čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (iz 1966. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da se apelant i u ovom dijelu apelacije žali na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih i procesnih propisa, pa obzirom da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović