Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1232/08 (R. P.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1232/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1232/08, rješavajući apelaciju Ruže Pletikose, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ruže Pletikose podnesenaprotiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-07-000 636 od 28. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj

RS-481/02 od 7. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (primafacie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ruža Pletikosa (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banja Luke, podnijela je 22. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 636 od 28. januara 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-481/02 od 7. maja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-481/02 od 7. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 636 od 28. januara 2008. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi A.D. «Čajavec-Mega» (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati, na ime naknade inflatorne štete, iznos od 4.120,74 KM, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate od 1. decembra 2001. godine pa do isplate, uz zahtjev za naknadu parničnih troškova. U obrazloženju presude Osnovni sud je utvrdio da tuženi nije nastao statusnim promjenama preduzeća DP «Komel» Banja Luka. Naime, tuženi je pravni subjektivitet stekao osnivanjem na osnovu Ugovora o osnivanju od 12. februara 1991. godine kao Mješovito preduzeće «Proizvodnja aparata komercijalne elektronike» Banja Luka (skraćeno Pakel), a u skladu sa čl. 81., 82., 83 i 84. tadašnjeg Zakona o preduzećima («Službeni list SFRJ» br. 77/88 i 61/90; u daljnjem tekstu: Zakon) i članom 31. tadašnjeg Zakona o upisu u sudski registar preduzeća i drugih pravnih lica («Službeni list SFRJ» br. 21/89 i 66/89). Dalje, rješenjem Osnovnog suda udruženog rada Banja Luka od 12. februara 1991. godine u registarskom ulošku broj U/I 304/91 upisano je osnivanje Mješovitog preduzeća Proizvodnja aparata komercijalne elektronike Banja Luka d.o.o., a kao osnivači su upisani DP «Komel» Banja Luka te fizička lica Goran Bojić, Dževad Lalić i Salih Botić. Takođe, rješenjem Osnovnog suda broj U/I-1942/2001 u registarskom ulošku broj 1-1479 od 7. novembra 2001. godine upisana je promjena vlasništva državnog kapitala i promjena oblika i upisano da će preduzeće poslovati pod nazivom «Čajavec Mega» A.D. Banja Luka. Dakle, iz ovog dalje proizilazi da MP «Pakel» odnosno tuženi nije imao pravnog prethodnika, pa se ne može govoriti o pravnom sljedništvu između DP «Komel» i tuženog.

3. Osnovni sud je istakao da iako je DP «Komel» Banja Luka jedan od osnivača MP «Pakel» Banja Luka, radi se o samostalnom društvu sa ograničenom odgovornošću koje odgovara za svoje obaveze svim svojim sredstvima i posluje isključivo u svoje ime i svoj račun, a to nadalje znači da tuženi ne može odgovarati za obaveze DP «Komela» koji je samostalan pravni subjekt upisan u sudski registar 1. januara 1990. godine i nije brisan iz sudskog registra, te shodno tome nema ni pravnog sljednika. U vezi sa tim, Osnovni sud je naveo da prema odredbi člana 165. stav 1. Zakona koji je važio u vrijeme osnivanja, preduzeće odgovara za svoje obaveze svom svojom imovinom, a prema stavu 2. istog člana, preduzeće može odgovarati i za obaveze drugih preduzeća preuzete ugovorom. Ni jednim propisom nije predviđena odgovornost preduzeća za obaveze osnivača, a takva odgovornost nije predviđena ni ugovorom o osnivanju tuženog. Osnovni sud je zaključio da se ne radi ni o kakvoj statusnoj promjeni preduzeća (podjeli, spajanju ili pripajanju) pa da bi se mogle primjeniti odredbe člana 187a. Zakona, jer u konkretnom slučaju je riječ o osnivanju novog subjekta u skladu sa tada važećim zakonskim propisima, koji subjekt je osnovan od strane više osnivača koji u njega unose svoje osnivačke uloge. Osim toga, Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza ocijenio da DP «Komel» još uvijek formalno postoji i da je upisan, odnosno nije brisan, kao i da na strani tuženog ne postoji pasivna legitimacija, te da se na njegovoj strani ne može tražiti odgovornost za obaveze nekog drugog preduzeća. Na kraju, Osnovni sud je istakao da apelantica ne stoji ni u kakvom materijalno pravnom odnosu prema tuženom koji ne odgovara za obaveze svog osnivača DP «Komel».

4. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelantica misli da se zbog činjenice što faktičko stanje nije popraćeno adekvatnim pravnim radnjama u skladu sa važećim zakonima kojima se uređuje statusna materija preduzeća, ne može osloboditi tuženi „koji je prigrabio svu imovinu DP «Komela» za obaveze tog pravnog lica, jer se time legalizuju kriminalne radnje“. Dalje, apelantica navodi da ako je neko aktivno legitimisan da iz imovine DP «Komela» izvlači koristi tada je i pasivno legitimisan za obaveze tog preduzeća. Na kraju, apelantica smatra da je ovako strogo formalnom primjenom i tumačenjem prava došlo do navedenih povreda njenih prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u strogo formalnoj primjeni i tumačenju prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1232/08 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio