Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-846/08 («Trgokomerc» d.o.o Trebinje)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Oduzimanje imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-846/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 846/08, rješavajući apelaciju «Trgokomerc» d.o.o. Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Trgokomerc» d.o.o. Trebinje podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-752/05 od 14. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Trgokomerc» d.o.o Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa direktor Dragan Škero, a koje zastupa Zoran Tomović, advokat iz Trebinja, podnio je 15. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-752/05 od 14. decembra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-4/03 od 23. januara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-186/04 od 10. maja 2005. godine, obavezana je tužena Republika Srpska za Ministarstvo trgovine i turizma RS-Republičke robne rezerve i za Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-Centar javne bezbjednosti Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena) predati apelantu 4.775 kilograma instant mlijeka u prahu prve kategorije te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.725,00 KM ili alternativno da mu solidarno isplate iznos od 26.883,25 KM kao protuvrijednost naprijed navedenog mlijeka, te da mu plate zakonsku zateznu kamatu počev od 7. novembra 2002. godine pa do isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se na osnovu provedenih dokaza može zaključiti da je mlijeko u prahu privremeno oduzeto apelantu 25. marta 1993. godine iz magazina u Dživaru, od strane radnika Ministarstva unutrašnjih poslova RS i predano Republičkim robnim rezervama, radi vođenja krivičnog postupka protiv direktora kao odgovornog lica apelanta, u količini koja je nesporno utvrđena i da se radi o istom onom mlijeku u prahu koje je za apelanta kupio njegov direktor od Camalj Maljote u Podgorici. Osnovni sud je utvrdio da je apelant do predmetnog mlijeka u prahu došao na način opisan u krivičnom predmetu Osnovnog suda u Podgorici, koji se vodio protiv direktora kao odgovornog lica apelanta, koji je oglašen krivim i osuđen presudom tog suda broj K-

326/93 od 29. decembra 1993. godine, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci koja kazna je uslovno odložena na vrijeme od jedne godine. Naime, prema toj presudi, koja je postala pravosnažna 26. novembra 1995. godine, direktor apelanta je od Camalj Maljote kao direktora privatnog preduzeća «Dritoni», za apelanta kupio 5.000 kilograma mlijeka u prahu koje je platio USA dolarima, bez evidencije o prodaji i nabavci robe, a radi onemogućavanja kontrole izvršene prodaje i nabavke, a mlijeko je kupio iako je znao da ga je Camalj Maljota kupio od lica koja su mlijeko pribavila krivičnim djelom prenošenjem preko carinske linije izbjegavanjem mjera carinskog nadzora. Potom je napravio lažnu otpremnicu na privatno preduzeće «Tal-Šenke» iz Podgorice, u namjeri da takvu ispravu upotrijebi kao pravu kod kontrole otpremanja mlijeka, čime je počinio krivična djelo iz člana 168. Zakona o deviznom poslovanju u sticaju sa krivičnim djelom prikrivanja iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Republike Crne Gore (u daljnjem tekstu: KZRCG), te krivično djelo iz člana 42. Zakona o trgovini i krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 221. stav 1. KZRCG. Dalje, Osnovni sud je istakao da je polazeći od shvatanja da je apelant kupovinom robe postao njen vlasnik i da apelantu nije ni u jednom predmetu koji je vođen protiv direktora kao njegovog odgovornog lica oduzet predmet izvršenja, odnosno predmetno mlijeko u prahu, udovoljio tužbenom zahtjevu.

4. U obrazloženju drugostepene presude, između ostalog, navodi se da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, te da je za svoju presudu dao valjane i jasne razloge koje kao pravilne u cijelosti prihvata i drugostepeni sud. Naime, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud uvidom u dokumentaciju, odnosno račune i uplatnice, pravilno utvrdio da je apelant mlijeko u prahu uredno platio te isto dobio u vlasništvo, čime je to mlijeko postalo apelantovo vlasništvo, a kako nijednom sudskom odlukom nije izrečena mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta, to je mlijeko u prahu i dalje ostala stvar u vlasništvu apelanta.

5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-752/05 od 14. decembra 2007. godine uvažena je revizija tužene i preinačena presuda Okružnog suda broj Gž-186/04 od 10. maja 2005. godine tako što je apelant odbijen sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su presude nižestepenih sudova zasnovane na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, ali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da se pravo svojine na stvari se ne može steći izvršenjem krivičnog djela, što važi i za sva druga prava. Stoga je Vrhovni sud ocijenio da apelant kupovinom sporne količine mlijeka nije postao njen vlasnik, niti titular bilo kojeg drugog prava, jer pravno, ta količina i ne spada u njegovu imovinu. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 185. u vezi sa članom 155. tadašnjeg Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, sa kasnijim izmjenama i dopunama; u daljnjem tekstu: ZOO) da se apelantu dosudi naknada štete, bilo u naturalnom ili novčanom obliku za oduzeto mlijeko u prahu, niti se je radilo o sticanju bez osnova iz člana 210. ZOO. Vrhovni sud je na kraju utvrdio da je bez uticaja okolnost da nije donesena odluka suda ili drugog nadležnog organa da se apelantu oduzme mlijeko kao predmet izvršenja krivičnog djela, odnosno kao nezakonito stečena imovinska korist, s obzirom na naprijed izražen pravni stav na presuđenje u konkretnom sporu.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u predmetnom postupku Vrhovni sud pogrešno primjenio materijalno pravo i učinio povredu odredbe parničnog postupka član 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku jer ne sadrži propise na kojima je zasnovana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u navedenom postupanju Vrhovnog suda, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud odlučujući o reviziji tužene preinačio presudu Okružnog suda odbijajući apelanta sa tužbenim zahtjevom, jer je našao da apelant pravo svojine na stvari nije mogao steći izvršenjem krivičnog djela. Pri tome je Vrhovni sud dao jasne razloge za takvu svoju odluku, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, pozvao na propise na kojima zasniva svoju odluku. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-846/08 («Trgokomerc» d.o.o Trebinje) | Sudska praksa | Aktio