Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1043/08 (I. S.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravo na prisustvo suđenju
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Služnost
- Dioba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1043/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1043/08, rješavajući apelaciju Ismete Suljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ismete Suljić podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 229 od 24. januara 2008. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju broj P-
538/04 od 22. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj P-538/04 od 1. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ismeta Suljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, podnijela je 3. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 229 od 24. januara 2008. godine, rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-538/04 od 22. februara 2007. godine i presude Osnovnog suda broj P-538/04 od 1. decembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-538/04 od 1. decembra 2006. godine utvrđeno je postojanje prava stvarne služnosti prevoza vozilima, progona stoke i prolaza pješice preko poslužnih parcela u vlasništvu tužene apelantice, u korist povlasne parcele u vlasništvu drugotužioca Mehe Tešnjaka sina Smaila iz Miljkovca (u daljnjem tekstu: drugotužilac) i povlasnih parcela u vlasništvu prvotužioca Kemala Tešnjaka sina Mehe (u daljnjem tekstu: prvotužilac) i to putem u dužini od 156 metara, prosječne širine tri metra, bliže označenih u dispozitivu presude, što je drugotužena, to jest apelantica dužna priznati i dopustiti tužiocima da nesmetano vrše navedeno pravo služnosti u korist povlasnih parcela tužilaca, a preko poslužnih parcela apelantice, te trpiti da se na osnovu iste presude izvrši uknjižba tereta opisane stvarne služnosti na nekretninama apelantice označenih kao poslužna dobra i upisanih u zk. ul. broj 179 k.o. Miljkovac, dok su sa tužbenim zahtjevom u odnosu na prvotuženu Hanifu Makarević (u daljnjem tekstu: prvotužena) tužioci odbijeni. Takođe, tužene su obavezane da tužiocima solidarno na ime naknade troškova postupka isplate iznos od 2.620,00 KM, u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. Prvostepeni sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu našao nespornim među strankama da su prvotužilac, te prednik drugotužioca i prvotužena kao braća i sestra, podijelili nekretnine koje su naslijedili iza svog oca Mehe Tešnjaka i po toj izvršenoj diobi 1950. godine svako od njih je dobio u naslijeđe određenu nekretninu sa posebnom katastarskom oznakom na osnovu čega su i upisani kao posjednici i vlasnici nekretnina, te da je sporno među strankama da li su tužioci stekli pravo služnosti kolskog puta preko parcela apelantice. Prvostepeni sud je istakao da je u vrijeme podnošenja tužbe vlasnik i posjednik nekretnina bila prvotužena, a da su tokom postupka i to nakon završetka pripremnog ročišta nekretnine upisane kao vlasništvo njene kćerke Ismete Suljić, to jest apelantice. U skladu s tim, punomoćnik tužitelja je pismenim podneskom uredila tužbu u pogledu pasivne legitimacije te kao tuženu označila apelanticu, a imajući u vidu da je prvotužena isticala da ona nije vlasnik nekretnina već je to njena kćerka. Prvostepeni sud je naveo da je odredbom člana 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90 i Službeni glasnik RS» broj 38/03; u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da se pravo vlasništva na osnovu pravnog posla na nepokretnosti stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Naime, i pored toga što je prvotužena isticala da je vlasnica nekretnina apelantica i da bi ona trebala biti označena kao tužena, ista nije bila upisana kao vlasnik u zemljišnoj knjizi Osnovnog suda sve do 17. aprila 2006. godine, te imajući u vidu da ugovor o ustupanju nekretnina za života predstavlja samo osnov za sticanje i upis prava vlasništva u skladu sa citiranom odredbom ZOSPO, može se smatrati da je apelantica pravo vlasništva na predmetnim nekretninama stekla upisom u zemljišne knjige. Prvostepeni sud je istakao da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinačenju tužbe u smislu odredbe člana 58. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) već se radilo o ispravci tužbe i označavanju pravnog sljednika prvotužene, imajući u vidu da je ugovorom o raspolaganju imovinom za života prenijela svoje nekretnine na apelanticu kao svoju kćerku i to nakon završetka pripremnog ročišta. Na osnovu toga po mišljenju prvostepenog suda nije bio neophodan pristanak apelantice za stupanje u parnicu, niti pristanak ranije prvotužene da se tužba ispravi, tako da se kao tužena označi apelantica u skladu sa upisom u zemljišne knjige, iz razloga što je tužba samo ispravljena u pogledu pasivne legitimacije u skladu sa izvršenim upisom. Prvostepeni sud je ocijenio da bi se pomenuti prenos nekretnina tokom trajanja postupka mogao smatrati zloupotrebom prava da sud nije dozvolio ispravku tužbe, jer bi tad tužitelji bili primorani podnijeti novu tužbu protiv apelantice, koja bi tokom postupka mogla vršiti dalji prenos nekretnina, pa je pitanje kada bi tužitelji stekli mogućnost da vode postupak protiv vlasnika povlasnih nekretnina.
4. Dalje, prvostepeni sud je naveo da je odredbom člana 56. ZOSPO propisano da vlasnik povlasnog dobra može zahtjevati da se prema vlasniku poslužnog dobra utvrdi postojanje prava stvarne služnosti. Stavom 2. istog člana je propisano da se za predmetne tužbe shodno primjenjuju odredbe člana 37. stav 2. ZOSPO, a to je da tužilac mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži, odnosno nekretnini za koju traži da se utvrdi postojanje prava stvarne služnosti, ima pravo svojine kao i to da mu to pravo osporava vlasnik poslužnog dobra. Nadalje, odredbom člana 54. ZOSPO je propisano da se stvarna služnost stiče održajem kada je vlasnik povlasnog dobra faktički ostvarivao služnost za vrijeme od 20 godina, a vlasnik poslužnog dobra se tome nije protivio. Stavom 2. istog člana je propisano da se stvarna služnost ne može steći održajem ako je vršena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra, silom, prevarom ili ako je služnost ustupljena do opoziva. U skladu sa navedenom odredbom ZOSPO, za sticanje prava održajem potrebna je odgovarajuća državina, protek odgovarajućeg roka održaja i neprotivljenje vlasnika poslužnog dobra. Državina će biti odgovarajuća čak i tada kada nije ni savjesna ni zakonita, a dovoljno je samo da ta državina nije manjiva, da nije pribavljena zloupotrebom povjerenja vlasnika ili držaoca poslužnog dobra, silom ili prevarom. Za sticanje prava stvarne služnosti održajem predviđen je rok održaja od 20 godina, a u vrijeme održaja se uračunava i vrijeme prethodnika koji je imao odgovarajuću državinu.
5. Prvostepeni sud je na osnovu provedenih dokaza na ročištu za glavnu raspravu, u prisustvu apelantice i njenog punomoćnika advokata Zijada Mehmedagića, advokata iz Doboja, saslušanjem tužilaca i apelantice, kao parničnih stranaka, na osnovu uviđaja na licu mjesta, vještačenja po vještaku geometru, saslušanja svjedoka i uvida u materijalnu dokumentaciju, zaključio da su tužioci stekli pravo služnosti i to prije svega po osnovu izvršene fizičke diobe nekretnina 1950. godine, zatim održajem jer su prolazili istim putem od izvršene diobe pa sve do 2004. godine kada im je apelantica zabranila prolaz, iako oni i sada prolaze tim putem. Naime, prvostepeni sud je istakao da iz nalaza vještaka geometra proizilazi da tužioci nemaju drugog prolaza do svojih parcela sa glavnog puta i da se parcele istih upravo naslanjaju na prolaz odnosno put preko parcela apelantice. Osim toga, drugotužilac se služi spornim putem od 1980. godine, to jest od kada je kupio parcelu koju je ranije njegov otac prodao, iako je i njegov otac bio vlasnik parcele kao i prvotužilac i prolazio istim putem od 1950. godine, pa je prvostepeni sud zaključio da postoji i ugovorena služnost, obzirom da je prvotužena potvrdila da je prolaz spornim putem ugovoren prilikom razvrgnuća zajednice nekretnina između braće i sestara. Na osnovu svega navedenog, prvostepeni sud je utvrdio da u korist parcela koje su vlasništvo tužitelja kao povlasnih dobara postoji pravo stvarne služnosti prevoza vozilima, progona stoke i prolaza pješice preko parcela koje su vlasništvo apelantice.
6. Rješenjem Osnovnog suda broj P-538/04 od 22. februara 2007. godine određena je mjera obezbjeđenja kojom je naloženo apelantici da put bliže označen u dispozitivu rješenja dovede u prijašnje stanje, tako što će izravnati preorani put te omogućiti tužiocima nesmetan prolaz kroz postavljenu metalnu kapiju, te je istoj zabranjeno da ubuduće preduzima takve ili druge radnje kojima bi se tužiocima onemogućio nesmetan prolaz vozilima, progon stoke i prolaz pješice predmetnim putem, sve u roku od 30 dana od dana donošenja mjere obezbjeđenja pod prijetnjom izvršenja. Takođe je navedenim rješenjem određeno da mjera obezbjeđenja ostaje na snazi najduže do isteka roka od 30 dana po nastupanju uslova za prinudno izvršenje ili drugačije odluke suda, a apelantica je obavezana da tužiocima solidarno naknadi troškove postupka donošenjem iste mjere obezbjeđenja u visini od 560,00 KM, u roku od 30 dana od dana donošenja mjere obezbjeđenja pod prijetnjom izvršenja, kao i da žalba izjavljena protiv mjere obezbjeđenja ne odlaže izvršenje.
7. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da iz navoda tužitelja u prijedlogu za određivanje mjere obezbjeđenja i tokom postupka proizilazi da je apelantica radi obrade uzorala ne samo parcelu nego i put koji je pobliže opisan u izreci presude ovog suda od 1. decembra 2006. godine, a što njen punomoćnik nije ni osporavao pismenim podneskom od 30. januara 2007. godine u kojem navodi da apelantica samo valjano koristi svoje zemljište čiji je vlasnik u površini od 500 m2. Takođe, Osnovni sud je ocijenio da je ovakvom radnjom apelantice onemogućen pristup tužiteljima do njihovih nekretnina, a prvotuženom obrada zemljišta i priprema za proljetnu sjetvu zbog čega bi mogli trpiti štetu a posebno imajući u vidu da je odluka suda o utvrđivanju prava služnosti puta donesena nakon što je utvrđeno da su tužitelji prolazili navedenim putem do svojih nekretnina i da nemaju drugog prolaza. Dalje, u skladu sa odredbom člana 269. stav 2. ZPP prvostepeni sud je na zahtjev apelantice naložio tužiteljima da, na ime jemstva za štetu koja bi apelantici kao protivniku mjere obezbjeđenja mogla nastati određivanjem i sprovođenjem mjere obezbjeđenja, na depozit suda uplate iznos od 300,00 KM, koliko bi po slobodnoj procjeni suda eventualno mogla nastati šteta za apelanticu neobrađivanjem 500 m2 zemljišta na kome se prostire put odnosno prolaz tužitelja do njihovih nekretnina. U skladu s tim, Osnovni sud je nakon što su tužitelji uplatili traženo jemstvo i nakon što je utvrdio da su ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 269. stav 1. tačka 2. i člana 273. stav 1. tačka 1. ZPP, u skladu sa odredbom člana 279. ZPP donio navedeno rješenje kojim je odredio mjeru obezbjeđenja.
8. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 229 od 24. januara 2008. godine žalbe tuženih su odbijene i pobijana prvostepena presuda kao i rješenje o određivanju mjere obezbjeđenja potvrđeni. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Osnovni sud na osnovu izvedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Okružni sud je istakao da su neosnovani žalbeni navodi u dijelu u kojem se osporava utvrđenje suda da su tužioci nesmetano prolazili spornim putem više od 20 godina jer tužena strana nije dostavila dokaze kojima bi to dokazala. Takođe su neosnovani žalbeni navodi da je tužiocima u smislu člana 58. stav 1. ZOSPO prestalo pravo stvarne služnosti obzirom da se nisu služili tim putem tri uzastopne godine. Ovo zato što je za prestanak iste služnosti potreban ne samo period u kojem vlasnik povlasnog dobra nije vršio svoje pravo prolaza preko poslužnih nekretnina, nego i da se vlasnik poslužnog dobra uz navedeno protivio njenom vršenju, a sve to tužena strana nije dokazala. Što se tiče vremenskog perioda u kojem se navodi da se tužioci nisu služili spornim putem, a kako se žalbom navodi da je to bilo za vrijeme rata počev od 1992. godine, drugostepeni sud je naveo da se mora imati u vidu da su to objektivne okolnosti zbog kojih se tužioci kao vlasnici povlasnih nekretnina nisu mogli služiti istim putem jer su uslijed ratnih dejstava napustili područje gdje se nalaze njihove nekretnine. Drugostepeni sud je istakao da se žalbom ukazuje i na nalaz vještaka geometra te da je isti navodno dao mogućnost prolaza tužiocima u svoje nekretnine i to da je navedeno kao varijante I, II i III. Međutim, navedene varijante su u dopuni nalaza i mišljenja vještaka date kao mogućnosti prolaza putevima ali po mišljenju apelantice, a ne vještaka, to jest tri pravca kojima bi po mišljenju apelantice tužioci mogli dolaziti u svoje nekretnine. Shodno tome, pošto tužena strana nije podnosila zahtjev u smislu odredbe člana 58. stav 2. ZOSPO, drugostepeni sud je ocijenio da su svi žalbeni prigovori istaknuti u tom pravcu neosnovani. Po ocjeni drugostepenog suda žalbenim navodima apelantice nije dovedena u pitanje pravilnost ni zakonitost pobijanog rješenja, a žalbeni navodi da je nedovoljan iznos od 300,00 KM uplaćen na ime jemstva, zbog eventualnog nastanka štete apelantici, te da je sud trebao odrediti veći iznos uplate, proizvoljni su i neutemeljeni s obzirom na navedenu površinu i kulturu zemljišta koju je put zahvatao.
9. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Takođe, apelantica smatra da joj nije bilo omogućeno izjašnjavanje u postupku.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u nemogućnosti izjašnjavanja u postupku, Ustavni sud zapaža da je tokom cijelog postupka apelanticu zastupao Zijad Mehmedagić, advokat iz Doboja, koji je imao mogućnost da se izjašnjava na sve navode tužilaca, te da je apelantica bila lično prisutna na ročištu za glavnu raspravu gdje je saslušana kao parnična stranka i lično se izjasnila o svim okolnostima, tako da Ustavni sud zaključuje da u odnosu na ovaj navod apelantica nema «opravdan zahtjev». Također, Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica putem svog punomoćnika, Zijada Memedagića advokata iz Doboja, imala i koristila mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović