Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1151/08 (T. L.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1151/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1151/08, rješavajući apelaciju Tamare Lešić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tamare Lešić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002306 od 15. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-1367/05 od 19. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tamara Lešić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Puračića, koju zastupa Alma Prnjavorac, advokatica iz Tuzle, podnijela je 14. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002306 od 15. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-1367/05 od 19. maja 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Pr-1367/05 od 19. maja 2006. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice da se obaveže tuženi «INSPEKT RGH» d.d. preduzeće za ugovorenu kontrolu roba Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da izvrši obaveze po osnovu isplate poreza na lične dohotke i isplate doprinosa za PIO, počev od 17. februara 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe u predmetu broj Pr-2324/03, pa do isplate ličnih dohodaka, u skladu sa dosuđenim mjesečnim iznosima od po 300,00 KM. U dijelu kojim se traži da se, na osnovu pravosnažne presude Općinskog suda broj Pr-

2324/03 od 14. maja 2004. godine, tuženi obaveže da i dalje, od pravomoćnosti presude, 3. novembra 2004. godine, pa do vraćanja apelantice na posao, isplaćuje apelantici mjesečnu naknadu po 300,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i izvrši uplatu poreza za lične dohotke i doprinose za PIO, tužba je odbačena. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.008,46 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, kao nesporno, utvrđeno da je presudom Općinskog suda broj Pr-2324/03 od 14. maja 2004. godine, koja je postala pravomoćna 3. novembra 2004. godine, tuženom naloženo da apelanticu vrati na poslove i zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi uz isplatu plaća u mjesečnim iznosima od po 300 KM počev od 17. februara 2003. godine pa do pravomoćnosti presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate i naknade troškova postupka. Dalje, Općinski sud je istakao da je apelantica 23. decembra 2004. godine podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja te je prvostepeni sud svojim rješenjem broj I-14/05 od 19. januara 2005. godine dozvolio izvršenje, ali je rješavajući po prigovoru tuženog od 2. februara 2005. godine, rješenjem od 9. marta 2005. godine isti usvojio u dijelu koji se odnosi na vraćanje apelantice na posao. Takođe, prvostepeni sud je naveo da je protiv rješenja broj I-

14/05 od 9. marta 2005. godine, kojim je djelimično usvojen prigovor tuženog, apelantica podnijela žalbu te je predmet još uvijek u postupku rješavanja po žalbi na Kantonalnom sudu. Dalje, prvostepeni sud smatra da je dio zahtjeva, koji se odnosi na uplatu doprinosa iz PIO na ime plaća za period od 17. februara 2003. godine pa do isplate ličnih dohodaka po presudi broj Pr-2324/04, neosnovan jer nije bio predmet zahtjeva u navedenom predmetu, niti se odlučivalo o pravu apelantice za uplatu doprinosa kod PIO. Nadalje, za dio zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa nadležnim fondovima na ime plaća za period do vraćanja na posao, tužbu je odbacio kao preuranjenu jer isti ovisi od odluke Kantonalnog suda po žalbi.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-002306 od 15. februara 2008. godine žalba apelantice je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tuženi obavezan izvršiti uplatu doprinosa iz PIO na lične dohotke u skladu sa dosuđenim mjesečnim ličnim dohotkom, u iznosima od po 300 KM mjesečno, po presudi Općinskog suda broj Pr-2324/03 od 14. maja 2004. godine, za period od 17. februara 2003. godine pa do 3. novembra 2004. godine, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Takođe, presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

5. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da se predmet tužbenog zahtjeva temelji na pravomoćnoj presudi Općinskog suda broj Pr-2324/03 od 14. maja 2004. godine kojom je utvrđen nezakonit prestanak radnog odnosa te obaveza tuženog da vrati apelanticu na posao i da joj izvrši uplatu naknada na ime plaća u iznosu od po 300 KM mjesečno, od 17. februara 2003. godine pa do pravomoćnosti presude. Drugostepeni sud je istakao da s obzirom da je u dijelu isplate plaća za navedeni period, presuda pravomoćna, a i izvršna, da je osnovan dio zahtjeva koji se odnosi na uplatu doprinosa na plaće nadležnim fondovima, bez obzira na činjenicu što ovaj dio zahtjeva nije bio postavljen u predmetu broj Pr-2324/03. Naime, doprinosi iz radnog odnosa, koji predstavljaju obavezu poslodavca da ih uplaćuje nadležnim fondovima, su prava zaposlenika koja proizilaze iz radnog odnosa i koja zaposlenik, u skladu sa odredbama iz člana 102. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03), može zahtijevati pred nadležnim sudom, te je stoga taj dio zahtjeva apelantice osnovan. Međutim, drugostepeni sud je ocijenio da je neosnovan dio žalbe koji se odnosi na uplatu ličnih dohodaka u iznosu od po 300,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 3. novembra 2004. godine, kao dana pravomoćnosti presude broj Pr-2324/03, pa do vraćanja apelantice na posao. Drugostepeni sud je utvrdio da navedeni dio zahtjeva ovisi o vraćanju apelantice na posao po osnovu pomenute presude, jer kako je rješenjem Općinskog suda broj I-14/05 od 9. marta 2005. godine usvojen prigovor tuženog u dijelu koji se odnosi na povrat apelantice na posao, to je po njenoj žalbi, kao tražioca izvršenja, predmet upućen na rješavanje drugostepenom sudu. Kantonalni sud je konstatovao da je rješenjem pomenutog suda broj Gž-911/05 od 30. oktobra 2006. godine potvrđeno u cijelosti prvostepeno rješenje, a kako je po prigovoru tuženog odbijen zahtjev tražioca izvršenja to jest apelantice za povrat na posao zbog propuštanja roka, shodno tome je i zahtjev za isplatu plaća od 3. novembra 2004. godine do povrata na posao, neosnovan.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, prava na sudsku zaštitu i na rad iz čl. 7., 8., 10. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima te pravo na poštivanje ljudskih prava sadržano u odredbama aneksa 6 dejtonskog mirovnog sporazuma.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelanticinim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima je apelantica zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Apelantica navodi da su joj u predmetnom postupku povrijeđena prava zagarantovana čl. 7., 8., 10. i 23. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. i pravo zagarantovano aneksom 6 dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica i u ovom dijelu apelacije žali na pravičnost odlučenja redovnih sudova, u smislu primjene materijalnih i procesnih propisa, pa obzirom da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije već razmotrio, Ustavni sud neće posebno razmatrati ove navode apelacije.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović