Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1008/08 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Odluka o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1008/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1008/08, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001 558 od 3. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-000 212 od 5. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj Rs-2/05 od 14. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 31. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001 558 od 3. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-
000 212 od 5. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Rs-2/05 od 14. oktobra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Rs-2/05 od 14. oktobra 2005. godine obavezan je apelant da tužiteljima, navedenim u izreci presude, na ime razlike neisplaćenog regresa za godišnji odmor za period od 1. januara 2003. do 1. januara 2005. godine isplati novčane iznose pobliže navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odredbama člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine (Službene novine F BiH» br. 22/00, 20/01, 37/01, 57/01, 63/03 i 78/04) propisano da sudijama i tužiocima pripada pravo na naknadu za vrijeme korištenja godišnjeg odmora. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da tim zakonom nije popisan način određivanja visine naknade, već da je ostavljeno da se to pitanje reguliše drugim propisom. Nadalje, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 19. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine F BiH» broj 54/05; u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) propisano pravo zaposlenika na regres za godišnji odmor i to u visini od 50% prosječne neto plate svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa. S obzirom da ne postoji propis kojim je regulisan način i visina isplate regresa sudijama, Općinski sud je naveo da je u predmetnom slučaju primijenio odredbe člana 19. Općeg kolektivnog ugovora kojim je utvrđen minimum koji se isplaćuje zaposlenicima na ime regresa. Imajući u vidu da je prosječna plata sudija na području Zeničko-dobojskog kantona 2.800,00 KM, te da je tužiteljima isplaćen regres u visini od po 150,00 KM, Općinski sud je zaključio da tužiteljima na ime razlike neisplaćenog regresa za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za svaku godinu pripada iznos od po 1.250,00 KM. Takođe, Općinski sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o novčanom potraživanju koje zastarijeva u roku od tri godine u smislu člana 106. Zakona o radu, te da je stoga neosnovan apelantov prigovor da je predmetna tužba neblagovremena.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tužitelja protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 212 od 5. oktobra 2006. godine kojom je apelantova žalba odbijena, dok je žalba tužitelja djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužiteljima na ime razlike neisplaćenog regresa za godišnji odmor isplati novoutvrđene iznose pobliže navedene u izreci presude. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je odredbama člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano da sudijama i tužiocima pripada pravo na naknadu za vrijeme korištenja godišnjg odmora (regres), kao i da tim zakonom nije propisana visina regresa. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da se u takvoj situaciji primjenjuje propis koji pobliže reguliše tu oblast, a da su to u konkretnom slučaju odredbe člana 4. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u F BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine F BiH» broj 49/00). Naime, Kantonalni sud je naveo da je pomenutim odredbama propisano da se visina regresa obračunava u iznosu od 70% ostvarene plate, te da stoga tužiteljima pripada pravo na naknadu za regres u tom iznosu.
4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-001 558 od 3. januara 2008. godine kojom je revizija djelimično uvažena, pa je drugostepena presuda preinačen u dijelu odluke o kamati tako što je određeno da kamata na dosuđene iznose teče od 31. decembra 2004. godine pa do isplate. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u predmetnom slučaju ocijenio da su ispunjeni uslovi za dopuštenost revizije u smislu člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku, budući da bi odlučivanje o reviziji moglo biti od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. Naime, Vrhovni sud je naveo da je, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, utvrdio da je u konkretnom slučaju pogrešno primjenjeno materijalno pravo u dijelu odluke o kamati. Vrhovni sud je istakao da potraživanje regresa za korištenje godišnjeg odmora predstavlja povremeno potraživanje u smislu odredaba člana 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom da je odredbama člana 279. stav 3. ZOO-a propisano da na povremena dospjela potraživanje zatezna kamata teče od dana kad je sudu podnesena tužba za isplatu, Vrhovni sud je naveo da kamata na dosuđene iznose u predmetnom slučaju teče od 31. decembar 2004. godine tj. od dana podnošenja tužbe sudu. U pogledu glavnog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primjenili materijalno pravo, te dali potpune i valjane razloge za svoje odlučenje, koje kao takve u cjelosti prihvata i taj sud.
5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelant smatra da je tužba neblagovremena, jer nije podnesena u roku od godinu dana od saznanja za povredu prava u smislu odredaba člana 103. Zakona o radu. Apelant navodi da Vrhovni sud nije dao valjane razloge za svoje odlučenje, već da se samo paušalno pozvao na razloge koje su dali nižestepeni sudovi. Nadalje, apelant navodi da je Općinski sud proizvoljno primjenio odredbe Općeg kolektivnog ugovora jer taj akt nije bio na snazi u vrijeme nastanka spornog potraživanja. Takođe, apelant navodi da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio Uredbu o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u F BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave, budući da navedenom Uredbom nisu regulisana prava nosilaca izvršne vlasti na kantonalnoj razini, a pogotovo ne nosilaca sudske vlasti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantičino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje razmatrao u odlukama br. AP 2944/06 i
AP 3324/06 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti od 17. marta 2009. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, u navedenim odlukama apelanti su se žalili na proizvoljnu primjenu Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u F BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave pri obračunu visine regresa nosiocima pravosudnih funkcija. U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, budući da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, a da takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom da se radi o istoj pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Takođe, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se apelant kao nosilac javne vlasti ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu zaštitini objekt tog člana, te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović