Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1476/08 (E. P.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pritvor
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1476/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1476/08, rješavajući apelaciju Engina Prohe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Engina Prohe podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000 165 od 11. aprila 2008. godine i broj 070-0-Kv-08-

000 011 od 8. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Engin Proho (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mehmed Ceribašić, podnio je 22. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000 165 od 11. aprila 2008. godine i broj 070-0-Kv-08-000 011 od 8. aprila 2008. godine. Apelant je 5. juna 2008. godine dopunio predmetnu apelaciju.

2. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Kv-08-000 011 od 8. aprila 2008. godine apelantu je produžen pritvor zbog razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH). Navedeno je da se pritvor produžava za tri mjeseca i da može trajati do 8. jula 2008. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim licima zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo zločinačke organizacije iz člana 342. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelom ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZ FBiH i krivičnim djelom iznude iz člana 295. stav 2. KZ FBiH. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz naredbe o provođenju istrage od 31. decembra 2007. godine, te naredbi za proširenje istrage od 6. februara i 2. aprila 2008. godine proizlaze brojne činjenice, okolnosti i informacije koje objektivno ukazuju na postojanje osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili navedena krivična djela. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz iskaza brojnih saslušanih svjedoka, izvještaja Federalne uprave policije, službenih zabilješki MUP-a Kantona Sarajevo, izvještaja o izvršenim pretresima, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, provedenih vještačenja, zapisnika o uviđaju, fotodokumentacije, te analize telefonskih razgovora između pojedinih osumnjičenih proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili predmetna krivična djela.

3. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ispunjen opšti uslov za produženje pritvora propisan odredbama člana 146. stav 1. ZKP FBiH. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu zločinačke organizacije iz člana 342. stav

2. KZ FBiH za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina i teža kazna. Takođe, Vrhovni sud je naveo da brojnost učinjenih krivičnih djela, način i okolnosti pod kojima su ta djela učinjena, činjenica da se krivična djela odnose na ugrožavanje sigurnosti građana, oštećenje tuđih stvari, iznudu, te upućivanje ozbiljnih prijetnji većem broju lica ukazuju na upornost i bezobzirnost osumnjičenih prilikom izvršenja krivičnih djela. Vrhovni sud je naveo da postoji opravdana bojazan da bi puštanjem osumnjičenih na slobodu u ovoj fazi istrage realno mogla biti ugrožena sigurnost, prije svega oštećenih i njihovih porodica, a zatim sigurnost saslušanih svjedoka, kao i svjedoka koje treba tek saslušati, te sigurnost svih drugih građana koji bi na bilo koji način bili dovedeni u vezu sa predmetnom istragom. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju ispunjen i poseban pritvorski razlog za produženje pritvora apelantu i drugim osumnjičenim u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Kž-08-000 165 od 11. aprila 2008. godine kojim je apelantova žalba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao «da se ne osjeća krivično odgovornim za predmetna krivična djela, te da se njegovo prisustvo za uspješno vođenje postupka može obezbijediti i nekom blažom mjerom». U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je za donošenje rješenja o produženju pritvora dovoljno postojanje samo osnovane sumnje da je apelant zajedno sa drugim osumnjičenim počinio predmetna krivična djela, tako da se sud u toj fazi postupka ne može upuštati u ocjenjivanje da li je apelant krivično odgovoran za krivična djela koja mu se stavljaju na teret. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda «da je veoma slabog psiho-fizičkog stanja, a da to sud nije uzeo u obzir prilikom donošenja rješenja o produženja pritvora», Vrhovni sud je naveo da apelant u tom pravcu nije ponudio bilo kakve dokaze, te da stoga takvi navodi ne mogu dovesti u pitanje razloge koji su navedeni u obrazloženju pobijanog rješenja. Takođe, u pogledu apelantovih navoda «da je porodičan čovjek, da je nezaposlen i slabog imovnog stanja», Vrhovni sud je naveo da to nisu okolnosti od kojih zavisi postojanje razloga za produženje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

5. Apelant se žali da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant smatra da nisu ispunjeni uslovi za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

9. Ustavni sud ukazuje da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Ali, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi, Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

10. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 146. stav 1. ZKP FBiH, opšti uslov za određivanje i produženje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice izvršilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pri odlučivanju o prijedlogu za produženje pritvora, zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant, zajedno sa drugim licima, izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su izvršena predmetna krivična djela, kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je u predmetnom slučaju ispunjen i poseban razlog za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKP FBiH. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o krivičnom djelu zločinačke organizacije, te ukazao da visina zaprijećene kazne, način i posljedica izvršenja krivičnog djela opravdavaju produženje pritvora zbog sigurnosti građana i imovine, o čemu je dao vrlo detaljno obrazloženje svog stava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao detaljne i jasne razloge zbog čega se pritvor apelantu produžava, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad načelom poštivanja prava na slobodu pojedinca. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ponavlja da su organi sudske vlasti apelantu produžili pritvor na način koji je u saglasnosti sa zahtjevom iz člana 5. stav 3. u vezi sa stavom 1. tačka c) Evropske konvencije, te da se time ni na koji način ne pokreće pitanje prava na slobodu kretanja na način kako je to pravo zaštićeno navedenim članom. S obzirom na to, te kako apelant osim paušalnih navoda nije ponudio bilo kakve argumente niti je dostavio bilo kakve dokaze koji bi mogli, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1476/08 (E. P.) | Sudska praksa | Aktio