Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1616/08 (M.M. i T.V.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1616/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1616/08, rješavajući apelaciju M.M. i T.V., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.M. i T.V. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-08-

000 022 od 17. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.M. i T.V. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ljubuškog, koje zastupa Davor Kovač, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 2. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 022 od 17. marta 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-

P-07-000 226 od 19. novembra 2007. godine obavezani su Uprava za ceste Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Općina Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotužena) da solidarno na ime naknade štete isplate prvoapelantu M.M. iznos od 1.711,50 KM, a drugoapelantu T.V. iznos od 467,81 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev apelanata je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu službene zabilješke Policijske uprave Ljubuški utvrđeno da se na lokalnoj cesti Teskera-Orahovlje dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj su sudjelovala dva vozila, čiji su vlasnici prvoapelant i drugoapelant, tako što su vozila naletjela na kamen koji se nalazio na cesti. Općinski sud je naveo da je na okolnost nastanka saobraćajne nezgode, te visine štete pričinjene na vozilima provedeno vještačenje putem vještaka saobraćajne struke i strojarske struke, te da stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

3. Općinski sud je dalje naveo da je među strankama bila sporna pasivna legitimacija prvotužene i drugotužene i pravni osnov tužbenog zahtjeva. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je odredbama čl. 35. i 36. stav 1. tačka 7. Zakona o cestama FBiH propisano da nadležni kantonalni organi vrše održavanje, zaštitu, rekonstrukciju, izgradnju i upravljanje regionalnim i lokalnim cestama, te da preduzimaju mjere radi zaštite cesta i osiguranja prometa na njima. Općinski sud je naveo da su odredbama člana 51. istog Zakona pobliže opisani poslovi održavanja cesta u koje, između ostalog, spada uklanjanje odronjenog materijala i čišćenje kolnika. Općinski sud je naveo da iz naprijed navedenih zakonskih odredaba jasno proizlazi da je prvotužena odgovorna za održavanje lokalnih cesta, te da je stoga neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz odredaba čl. 85., 89. stav 1. i 90. stav 2. Zakona o cestama FBiH, koje regulišu finansiranje javnih cesta i raspodjelu sredstava, jasno proizlazi da drugotužena dobija dio sredstava za održavanje lokalnih cesta, te da je stoga i drugotužena pasivno legitimisana u predmetnoj parnici. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da se postojanje kamena na cesti može smatrati krivicom prvotužene i drugotužene, koje su odgovorne za nastalu štetu i u obavezi da naknade štetu apelantima shodno odredbama člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pri tome, Općinski sud je naveo da postoji određeni doprinos prvoapelanta i drugoapelanta nastanku štete, s obzirom na brzinu kretanja vozila i propuštanja blagovremenog kočenja, pa je utvrđenu visinu štete umanjio za njihov doprinos nastanku štete i dosudio iznose navedene u izreci presude shodno odredbama čl. 185., 189. i 192. ZOO-a.

4. Odlučujući o žalbama apelanata i tuženih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 008-0-Gž-08-000 022 od 17. marta 2008. godine kojom je žalba apelanata odbijena, a žalbe tuženih uvažene, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da prvotužena i drugotužena u žalbama osnovano ukazuju da u predmetnom postupku nije utvrđena njihova odgovornost za nastalu štetu. Naime, Kantonalni sud je istakao da apelanti u toku postupka nisu dokazali kako se kamen našao na cesti, da li su prvotužena i drugotužena o tome obaviještene i samim tim da li su mogle na vrijeme otkloniti prepreku sa ceste, od čega bi zavisila njihova odgovornost za nastalu štetu. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da kamen nije mogao pasti sa obližnjeg terena, budući da je taj teren niži od ceste, što proizilazi i iz iskaza prvoapelanta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz prvoapelantovog iskaza proizlazi da je vidio prepreku na putu, ali da je mislio da je najlon vreća, te da zbog toga nije kočio niti pokušao izbjeći prepreku. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz nalaza vještaka saobraćajne struke proizlazi da se vozilo kojim je upravljao drugoapelant kritične prilike kretalo brznom od najmanje 60 km/h. S obzirom da je prvoapelant olako držao da se radi o najlon vreći, te nije ni pokušao kočiti ili obići prepreku, a da je drugoapelant u uslovima noćne vožnje vozio neprilagođenom brzinom, Kantonalni sud je zaključio da su prvoapelant i drugoapelant isključivo odgovorni za nastanak nezgode, te je zbog toga odbio njihov tužbeni zahtjev za naknadu štete kao neosnovan.

5. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, budući da je Kantonalni sud zaključio da postoji isključiva odgovornost apelanata za nastale štetne posljedice, a da pri tome nije naveo nijednu zakonsku odredbu na kojoj temelji svoju odluku. Apelanti smatraju da je neizvršavanje zakonskih obaveza prvotužene i drugotužene u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa nastankom saobraćajne nezgode. Stoga, apelanti smatraju da stavljanje na teret njima da dokažu da li su prvotužena i drugotužena izvršile svoje zakonske obaveze predstavlja neprimjeren teret u postupku dokazivanja, odnosno proizvoljnu primjenu prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Takođe, apelanti se žale da im povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminisani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1616/08 (M.M. i T.V.) | Sudska praksa | Aktio