Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/08 (S. B., R. B. i L. B.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1655/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1655/08, rješavajući apelaciju Srđana Bosiljčića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srđana Bosiljčića, Relje Bosiljčića i Ljubomira Bosiljčića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-001 984 od 15. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srđan Bosiljčić, Relja Bosiljčić i Ljubomir Bosiljčić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Ilidže, koje zastupa Milan Malbašić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 5. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-001 984 od 15. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-

1365/01 od 25. maja 2006. godine obavezan je tuženi Zavod za izgradnju Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od 1.080,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelanti vlasnici zemljišta na kojem su, po nalogu tuženog, postavljena četiri stuba prilikom izvođenja radova na elektrifikaciji ulične rasvjete. Općinski sud je naveo da iz Ugovora o izvođenju radova broj 04-044-512/98 od 9. juna 1998. godine, koji su zaključili tuženi i DD «Step» Sarajevo, proizlazi da je tuženi naložio uspostavljanje javne rasvjete i postavljanje predmetnih stubova, te da je zbog toga neosnovan prigovor nedostataka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi. Nadalje, Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka agronoma uvrđeno da postavljeni stubovi onemogućavaju apelante da obrađuju zemljište u površini od 9mpo stubu, odnosno ukupne površine 36m . Općinski sud je zaključio da je, postavljanjem predmetnih stubova, na zemljištu apelanata pričinjena šteta trajnog karaktera koja se može tretirati kao totalna šteta. S obzirom da nije moguće izvršiti povraćaj u prvobitno stanje, Općinski sud je naveo da je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka prema kojem tržišna vrijednost predmetnog zemljišta iznosi 1.080,00 KM, te dosudio navedeni iznos apelantima shodno odredbama čl. 154, 155. i 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Odlučujući o žalbi tuženog protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-06-001 984 od 15. februara 2008. godine kojom je žalba uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je tuženi u odgovoru na tužbu, kao i u toku postupka isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije u predmetnoj parnici. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tuženi isticao da je u ime i za račun Kantona Sarajevo ugovorio izvođenje radova na sanaciji javne rasvjete komleksa Vrelo Bosne, te da je u prilog svojim tvrdnjama dostavio na uvid ugovor o izvođenju radova. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da iz ugovora o izvođenju radova proizlazi da su predmetni ugovor zaključili tuženi u ime i za račun Kantona Sarajevo i DD «Step» Sarajevo kao izvođač radova. Po mišljenju Kantonalnog suda, tuženi je u konkretnom slučaju postupao kao nalogoprimac, a Kanton Sarajevo kao nalogodavac. Kantonalni sud je naveo da je tuženi kao nalogoprimac, shodno odredbama člana 751. ZOO-a, bio u obavezi da ispuni nalog, te je u tom smislu i ugovorio izvođenje radova sa DD «Step» Sarajevo kao izvođačem radova. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da za eventualnu nastalu štetu može odgovarati samo Kanton Sarajevo kao nalogodavac, a nikako tuženi, budući da je u konkretnom slučaju postupao u ime i za račun Kantona Sarajevo. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi.

4. Apelanti se žale da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kojem odgovara član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je Kantonalni sud pogrešno zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

8. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1655/08 (S. B., R. B. i L. B.) | Sudska praksa | Aktio