Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1013/08 (N. P.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Doživotno izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1013/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1013/08, rješavajući apelaciju Nedžada Pešte, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nedžada Pešte podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2895/04 od 25. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-
148/03 od 21. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžad Pešto (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, koga zastupa Hasan Muminović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2895/04 od 25. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-148/03 od 21. oktobra 2004. godine
2. Presudom Općinskog suda broj P-148/03 od 21. oktobra 2004. godine apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o doživotnom izdržavanju koji su zaključili tuženi Pešto Senad kao davalac izdržavanja i Pešto Sulejman kao primalac izdržavanja kod tadašnjeg Osnovnog suda I u Sarajevu 19. decembra 1995. godine pod brojem R-1281/95. Nadalje, apelant je takođe odbijen sa tužbenim zahtjevom da se utvrdi da je Ugovor o poklonu zaključen 7. augusta 2000. godine između poklonodavca Pešto Senada i poklonoprimca Pešto Harisa ovjeren kod Općinskog suda I u Sarajevu OV broj 664/00 ništav. Općinski sud je takođe odbio apelanta sa zahtjevom da tuženom naknadi troškove postupka u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Zatim, sud je odbio prijedlog za prekid ovog postupka do okončanja postupka koji se vodi kod Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove i katastar Općine Stari Grad – Sarajevo pod brojem IP-1-06-31-
6166/03. I konačno, odlučeno je da je apelant dužan tuženom naknaditi troškove postupka u iznosu od 4.750,00 KM.
3. Na osnovu provedenih dokaza, a naročito iskaza svjedoka, sestre parničnih stranaka, kojem je Općinski sud u cjelosti poklonio vjeru, utvrđeno je da je apelant znao za postojanje ugovora o doživotnom izdržavanju neposredno nakon njegovog zaključenja. Nadalje, pošto apelant nije ugovorna strana, Općinski sud je obrazložio da se u ovoj pravnoj stvari ne mogu računati rokovi kao kod zablude i prevare od prvog dana od kada je ugovornik saznao za pravo stanje stvari odnosno kad je saznao da je ugovor zaključen u pogrešnoj predstavi o nekoj relevantnoj činjenici. Kako je naveo Općinski sud, apelant u toku postupka nije dokazao da je postojala i prinuda kao razlog za ništavost, da bi se eventualno subjektivni rok računao od dana prestanke prinude. Kako je zaključio Općinski sud, u ovoj pravnoj stvari treba primjeniti rok od tri godine od dana zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju. Ako se uzme u obzir činjenica da apelant nije ugovorna strana, nego lice koje ima pravni interes u parnici, onda se rok računa od dana apelantovog saznanja za postojanje ugovora za koji je on saznao neposredno poslije zaključenja, dakle 1995. godine. Pošto je tužba sudu podnesena 2004. godine, istekom objektivnog zakonskog roka iz člana 117. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji utvrđuje da u slučaju rušljivosti rok za poništenje traje jednu godinu, a u svakom slučaju tri godine, to je apelanta valjalo odbiti sa tužbenim zahtjevom u cjelost, jer propust da se podigne tužbe u ovom roku dovodi do toga da ugovor čije se poništenje traži proizvodi pravno dejstvo od momenta zaključenja. Sljedstveno tome, pošto se dio tužbenog zahtjeva ticao osnova za sticanje prava vlasništva na nekretninama koje su bile predmet ugovora o poklonu, Općinski sud je zaključio da ugovor o doživotnom izdržavanju proizvodi pravno dejstvo, pa je samim tim pravno valjan. I konačno, Općinski sud je odbio prijedlog za prekid postupka cijeneći da postupak koji se vodi kod nadležnog općinskog organa ne predstavlja tzv. prethodno pitanje za utvrđivanje ništavosti ugovora o doživotnom izdržavanju.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-2895/04 od 25. januara 2008. godine, koju je apelant primio 28. februara 2008. godine, kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je žalba neosnovana jer je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio odlučne činjenice koje se tiču zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju. Prvostepeni sud je, prema mišljenju Kantonalnog suda, utvrdio sve relevantne činjenice za pravilno odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari i pravilno primijenio materijalno pravo odnosno relevantne odredbe ZOO. Razloge koje je u ožalbenoj presudi naveo prvostepeni sud u cijelosti je prihvatio i Kantonalni sud, ističući da se u konkretnoj pravnoj stvari nisu stekli uvjeti za poništenje ili raskid ugovora o doživotnom izdržavanju. Suprotno navodima žalbe, Kantonalni sud je zaključio da nije bilo mjesta primjeni odredaba za utvrđivanje ništavosti spornog ugovora iz člana 103. ZOO jer bi u tom slučaju u toku postupka bilo neophodno dokazati da je isti zaključen protivno načelima ustavnog uređenja, zakona ili morala društva. Apelant nije uspio dokazati da je tuženi postupao protivno navedenim razlozima iz člana 103. ZOO, osim što je na glavnoj raspravi predložio provođenje dokaza na okolnost pod kojim je umro njegov prednik, što je sud na temelju provedenih dokaza i utvrđenih činjenica osnovano odbio.
5. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nepravilnoj i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Smatra da su redovni sudovi njegov tužbeni zahtjev neosnovano odbili jer u momentu zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju on je imao «takav nedostatak koji je vrijeđao društveni interes i ustavom utvrđena načela društvenog života». Apelant zaključuje da se pogrešna primjena materijalnog prava očituje u tome što su arbitrarno primjenjene pojedine odredbe ZOO. Zasnivanje subjektivnih rokova saznavanja za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju samo na osnovu iskaza sestre parničnih stranaka N. P. nije pravilno i zakonito. Osim toga, sud je učinio i povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 102. i 209. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH), a koji se tiču mogućnosti da stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, ako učini vjerovatnim da to ranije nije mogao iznjeti. Apelant smatra da sud nije savjesno i brižljivo cjenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno u konkretnom predmetu (član 8. ZPP FBiH). Apelant predlaže da se usvoji njegova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava koja je naveo i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović