Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1568/08 (BTS «Mediteran» i M. L.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1568/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1568/08, rješavajući apelaciju «BTS Mediteran» d.o.o i Milisava Lučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «BTS Mediteran» d.o.o i Milisava Lučića, podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Pžp-08-000177 od 28. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici broj 043-0-Pr-07-07-006478 od 17. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. BTS «Mediteran» i Milisav Lučić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Trebinja, koje zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijeli su 30. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Pžp-08-000177 od 28. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-Pr-07-07-006478 od 17. decembra 2007. godine.
2. Općinski sud je Rješenjem broj 043-0-Pr-07-006478 ŽK od 17. decembra 2007. godine apelante proglasio krivim za prekršaj iz člana 190. stav 1. Zakona o preuzimanju, izmjenama i dopunama Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (u daljnjem tekstu: Zakon), te im na osnovu člana 221. st. 1. i 2. tačka 4. istog Zakona, izrekao novčanu kaznu, i to: prvoapelantu u iznosu od 2.000,00 KM, a drugoapelantu, kao odgovornom licu kod prvoapelanta kao pravnog lica, novčanu kaznu od 500,00 KM. Općinski sud je naveo da su apelanti 10. maja 2006. godine na putu M-17, u mjestu kod putne petlje Blatuša- Zenica dozvolili i naredili da njihovim vozilom marke «DAF» upravlja vozač B. Z, a pregledom od strane ovlaštenih službenih vozila, te uvidom u tahograf, utvrđeno je da pomenuti vozač nije zamijenjen drugim vozačem. Nadalje, u momentu kontrole je utvrđeno da je pomenuti vozač prešao 550 km u toku 24 sata, vozeći kamion preko 5t, zbog čega je vozač isključen iz prometa uz potvrdu o privremenom oduzimanju vozačke dozvole. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je Jedinica za sigurnost prometa Zenica 20. juna 2006. godine podnijela zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanata zbog prekršaja iz člana 190. stav 1. Zakona. Postupajući po zamolnici Općinskog suda, Osnovni sud u Trebinju je proveo postupak prema apelantima i, sa provedenim dokazima, spis sa zapisnikom vratio Općinskom sudu. U toku ispitnog postupka drugoapelant je dao izjavu «da niko u preduzeću nije naredio niti dozvolio vozaču B. Z. da upravlja navedenim vozilom poslije pređenih 500 KM», pa nema krivice apelanta za nastavak vožnje poslije pređenih 500 km puta, jer je vozač samoincijativno nastavio put. Izvršivši uvid u priložene dokaze, Općinski sud je apelante oglasio krivim za učinjeni prekršaj, te nakon toga izvršio odmjeravanje kazne izrekavši im minimalne kazne predviđene zakonom.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 004-0-Pžp-08-000177 od 28. marta 2008. godine, koje su apelanti primili 19. aprila 2008. godine, prvostepeno rješenje je preinačeno u dijelu odluke o pravnoj kvalifikaciji prekršaja. Naime, apelanti su, prema Rješenju Kantonalnog suda, oglašeni krivim zbog prekršaja iz člana 203. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima («Službeni glasnik BiH», broj 6/06), dok je u ostalom dijelu prvostepeno rješenje ostalo neizmijenjeno. Kantonalni sud je, u obrazloženju svoje odluke, naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje uvidom u zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka, prekršajnu prijavu, tahograf traku, izvod iz sudskog registra kod Okružnog suda u Trebinju, uvidom u zapisnik o ispitivanju drugoapelanta, kao i druge dokaze. Žalbene navode apelanata Kantonalni sud je ocjenio neosnovanim, pošto su apelanti odgovorni po principu objektivne odgovornosti, samim tim što je do izvršenja prekršaja došlo propuštanjem njihovog nadzora nad radom vozača. Kantonalni sud je po službenoj dužnosti preinačio prvostepeno rješenje jer je prvostepeni sud prilikom pravne kvalifikacije primjenio Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima ZE-DO Kantona, a odluku o kazni donio na temelju istog Zakona koji važi na nivou Bosne i Hercegovine. Budući da se jedan zakon mora primjeniti u cjelosti i prilikom pravne kvalifikacije djela i prilikom odluke o kazni, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci rješenja.
4. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava po apelantima se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U prilog ovoj tvrdnji apelanti ističu da su zanemarena prava apelanata u prekršajnom postupku da se okrivljeni smatraju nevinim sve do se ne dokaže njihova odgovornost u skladu sa zakonom. To znači da je osnovna dužnost i obaveza bila dokazati postojanje povrede tzv. «blanketnih normi» iz odredbi o prekršajima, a sami sudovi su, kako navode apelanti, postupali suprotno od toga. Apelanti ne spore zakonske obaveze o neophodnosti zamjene vozača nakon 500 km vožnje, ali je pred sudovima trebalo dokazati da su apelanti naložili vozaču B. Z. da nastavi vožnju, u kom cilju je trebalo istog saslušati pred sudom. Odluka sudova o njihovoj krivici je, kako navode apelanti, očigledno paušalna i nedokazana, a zaključak o njihovoj krivici i odgovornosti pogrešan. Nisu dokazane okolnosti od kojih je najdirektnije zavisila zakonita i pravilna primjena materijalnog prava i uzročno-posledična veza između počinjenog prekršaja i posledica istog. U konkretnom slučaju, apelanti smatraju da se nisu mogla primjeniti pravila o objektivnoj krivici apelanata, pa predlažu da se njihova apelacija usvoji.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
7. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju navedenih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović