Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1804/08 (I. B.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1804/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1804/08, rješavajući apelaciju Ilije Blaževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ilije Blaževića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 014540 08 Gž od 10. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 014540 03 P od 17. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ilija Blažević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, koga zastupa Rajko Čužić, advokat iz Mostara, podnio je 18. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 014540 08 Gž od 10. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 014540 03 P od 17. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 014540 03 P od 17. decembra 2007. godine je utvrđeno da je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: tužena), obavezna da apelantu na ime neisplaćene plaće isplati ukupno 2.373,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. februara 2003. godine do 28. novembra 2004. godine. Iznad dosuđenog iznosa apelant je odbijen sa zahtjevom. Apelant je u cjelosti odbijen sa zahtjevom za isplatu naknade za regres za 2000. i 2001. godine u iznosu od 1.074,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. I konačno, tuženi je apelantu obavezan da naknadi troškove parničnog postupka.

3. Prema navodima tužbe apelant je bio osoba zaposlena kod tužene. Od decembra mjeseca 1999. godine zaključno sa krajem 2000. godine plaća mu je bila umanjena, pa se apelantovo potraživanje odnosi na isplatu razlike manje isplaćene plaće za navedeni period. Potraživanja apelanta se odnose i na ime neisplaćenih plaća za vremenski period od 1. januara 2001. godine do 15. juna 2001. godine. Općinski sud je, nakon rasprave i provođenja dokaznog postupka, primijenio Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH kao i privremeni Pravilnik donesen u skladu sa Zakonom o obrani kojim su utvrđeni platni razredi i odredio isplatu plaće na način utvrđen dispozitivom prvostepene presude. Sud je također izvršio vještačenje po vještaku finansijske struke cijeneći te dokaze i primjenjujući navedene materijalno-pravne propise na konkretan slučaj. U pogledu dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na regres, sud je utvrdio da je to pravo akcesorne prirode i da je vezano za korištenje godišnjeg odmora, da apelant nije pružio dokaz da je u spornim godinama koristio godišnji odmor, te da sud na temelju iskaza apelanta koji je zainteresovana strana da uspije u sporu nije mogao samo na tome temeljiti svoju odluku. Iz tih razloga je apelant odbijen sa zahtjevom za isplatu regresa shodno odredbama člana 127. ZPP FBiH. I konačno, odluka o zakonskoj zateznoj kamati donesena je shodno Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Naime, odredbom člana 3. ovog Zakona je propisano da se otpisuju kamate za opće obaveze iz člana 4. ovog zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona tj. 28. novembra 2004. godine pa do konačne isplate.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 014540 08 Gž od 10. aprila 2008. godine, koju je apelant primio 25. aprila 2008. godine, žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u cjelosti. Pobijanom prvostepenom presudom Općinski sud je utvrdio da apelantu nisu isplaćene plaće za prvi i drugi mjesec 2001. godine u ukupnoj visini od 1.534,00 KM. Međutim za razdoblje od 1. marta 2001. godine do 15. septembra 2001. godine dosuđena mu je naknada u skladu sa članom 72. stav 3. Zakona o radu, odnosno naknada plaće za vrijeme prekida rada do kojeg je došlo zbog okolnosti za koje zaposlenik nije kriv, što je u skladu sa Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu. Kantonalni sud je također smatrao da apelant nema pravo na isplatu punih plaća za navedeno razdoblje koji su vezani za događaje oko proglašenja «samouprave HR HB», a opće je poznata činjenica da je u tom razdoblju došlo do istupanja pripadnika HVO-a, iz sastava oružanih snaga FBiH. Apelant je bio, kako je naveo Kantonalni sud, pripadnik postrojbi HVO-a, pa je radi ostvarenja prava na plaću za ovo razdoblje morao dokazati da je radio kod organa tužene, odnosno u oružanim snagama u FBiH, a što nije dokazao u ovom postupku. Na temelju izjave apelanta te izjave saslušanih svjedoka ne može se pouzdano utvrditi da li je apelant obavljao radne zadatke ili izvršavao obaveze za organe tuženog odnosno oružane snage FBiH.

5. Međutim, činjenica je da tužena nije otkazala ugovor o radu niti je za spis priložila bilo kakav dokaz o statusu apelanta u tom razdoblju. Zbog toga radni odnos apelanta nije prestao pa mu, kako je utvrdio Kantonalni sud, pripada određena naknada u skladu sa odredbom člana 164. stav 2 Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, jer se ovaj zakon primjenjuje i na pripadnike oružanih snaga Federacije. Prema ovoj zakonskoj odredbi propisano je da se na pitanje plaća i drugih primanja i naknada na temelju rada, a koja nisu uređena ovim Zakonom primjenjuju opći propisi o radu i kolektivni ugovor. S druge strane, kako je zaključio Kantonalni sud, nisu osnovani ni navodi tužene da apelantu u ovom razdoblju ne pripada nikakva naknada. Ovo bi bilo opravdano jedino u slučaju da je tužena donijela odluku o prestanku radnog odnosa odnosno o otkazivanju apelantu ugovora o službi u oružanim snagama FBiH. Tužena nije donijela nikakvu odluku, pa zbog toga radni odnos apelanta egzistira tako da mu je tužena dužna platiti u ovom razdoblju naknadu plaća. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i visinu plaće propisane članom 5. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora.

6. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je sud u konkretnom postupku nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, na koje je pogrešno primjenjeno materijalno pravo. To se ogleda u tome što sud nije pravilno utvrdio iznos neisplaćene plaće odnosno nije pravilno izračunao period kada plaća nije nikako isplaćivana. Sud nije utvrdio, kako dalje navodi apelant, kada je tzv. «samouprava» proglašena, a to u svakom slučaju nije 1. marta 2001. godine, već mnogo kasnije. Apelant smatra da bi mu pripadala plaća sve vrijeme, čak i da se utvrdi da nije dolazio na posao bez svoje krivnje. Proizvoljnu primjenu materijalnog prava apelant vidi u činjenici što sud svoju presudu temelji na pogrešnom utvrđenju da je Pravilnik po kojem je apelant primao plaću i po kojem traži neisplaćene plaće bio nezakonit iz razloga što je donesen i potpisan od strane ministara, a ne od njegovog zamjenika. Apelant smatra i da se sud se pogrešno poziva i na Zakon o obrani jer taj propis uopće ne regulira pitanje donošenja Pravilnika o plaćama, niti način isplate plaće. Zbog svega navedenog, apelant predlaže da se Ustavni sud uvaži apelaciju, ukine pobijane presude i predmet vrati sudu na ponovno odlučivanje po hitnom postupku.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije ili da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1804/08 (I. B.) | Sudska praksa | Aktio