Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/08 (A. D.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1914/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP-1914/08, rješavajući apelaciju Asije Delihasanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asije Delihasanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000562 od 1. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2387/04 od 19. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj PR-

98/97 od 15. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Asija Delihasanović (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Sarajeva, koju zastupa Mehmed Ceribašić, advokat iz Sarajeva podnijela je 25. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000562 od 1. aprila 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 19. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PR-98/97 od 15. oktobra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj PR-98/97 od 15. oktobra 2004. godine odbijena je apelantica sa zahtjevom da se rješenje tuženog «Energoinvest Energokomerc» (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 34/97 bez datuma i broj 715/97 od 27. augusta 1997. godine kojim apelantici prestaje radni odnos proglasi nezakonitim i suprotnim odredbama Zakona o radnim odnosima. Nadalje, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom da se ima vratiti kod tuženog na iste ili slične poslove uz odgovarajuće izmirenje naknade za vrijeme čekanja i platu za period od 9. apeila 1994. godine pa do povratka na posao odnosno iznos od 17.706,15 KM, uz troškove parničnog postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

3. U konkretnom postupku sud je proveo mnoge dokaze, saslušao parnične stranke i izvršio uvid u dokumentaciju spisa. Sud je utvrdio da je apelantica bila raspoređena, uz pristanak tuženog, kod Gradskog sekretarijata za stambene poslove Grada Sarajevo, te da se ista imala vratiti po prestanku rada po tom rasporedu najkasnije nakon prestanka neposredne ratne opasnosti. Općinski sud je utvrdio da je apelantica prestala sa radom kod Gradskog sekretarijata za stambene odnose u aprilu mjesecu 1994. godine, ali se sve do augusta 1997. godine nije javila kod tuženog na posao. Nadalje, Općinski sud navodi da u prigovoru koji je uložila protiv rješenja o prestanku radnog odnosa, nije tražila uspostavu radnog odnosa nego da tuženi donese rješenje o mirovanju prava i obaveza apelantice odnosno neplaćenom odsustvu. Općinski sud je ocijenio da je ovakvo ponašanje apelantice nedopustivo pa smatra da su osporena rješenja tužene u saglasnosti sa Zakonom o radnim odnosima. Zatim, članom 6. Uredbe sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti je određeno da raspored radnika može trajati najdalje do prestanka ratnog stanja, a apelantici je radni odnos prestao kod Gradskog sekretarijata za stambene poslove 9. aprila 1994. godine i da se odmah ima vratitit na posao, što ona nije učinila. Općinski sud je utvrdio da se tuženi prema apelantici ponašao u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu, te je istoj uspostavio radni odnos kao radniku koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine, a potom je apelantici prestao radni odnos 5. maja 2000. godine kao i ostalim radnicima za kojim nije bilo potrebe, a apelantici je, kao i ostalim radnicima, dat na potpis ugovor o otpremnini.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 19. decembra 2006. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je utvrdio da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Naime, kako je naveo Kantonalni sud, apelantica je bila zaposlenik na čekanju posla te joj je prema članu 143. Zakona o radu prestao radni odnos sa 5. majem 2000. godine. Nadalje, donošenjem rješenja od 30. novembra 2000. godine apelantici je uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju prema odredbama iz člana 143. Zakona o radu, pa je samim tim postalo bespredmetno raspravljati i o tužbenom zahtjevu za poništenje rješenja broj 34/97 bez datuma i broj 715/97 od 27. augusta 1997. godine kojim je apelantici prestao radni odnos. Kako je apelantica imala status zaposlenika na čekanju to bi joj prema navedenim odredbama pripadalo pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac, ali s obzirom da u tom pravcu u toku prvostepenog postupka nije postavljen opredijeljen zahtjev to o istom nije ni odlučivano. Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno primjenio i materijalno pravo tj. relevantne odredbe Zakona o radu i pri tom naveo razloge koje je i ovaj sud prihvatio.

5. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000562 od 1. aprila 2008. godine, koju je apelantica primila 10. maja 2008. godine, revizija apelantice je odbijena. Prigovor apelantice o povredi odredaba parničnog postupka nije osnovan, jer je drugostepeni sud ocjenjujući žalbu apelantice u smislu člana 231. ZPP FBiH ocjenio sve žalbene prigovore koji su bitni za pravilno odlučivanje. Pri tom je izveo i pravilan pravni zaključak o činjeničnom utvrđenju do kog je došao prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 8. ZPP FBiH, pa je Vrhovni sud zaključio da ne stoje povrede odredaba parničnog postupka koje ima u vidu član 209. ZPP FBiH, pa je o ovaj revizioni prigovor valjalo odbiti. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan i prigovor apelantice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Zatim, Vrhovni sud je na osnovu činjeničnog stanja koje su utvrdili nižestepeni sudovi zaključio da je tužbeni zahtjev apelantice neosnovan, jer joj je radni odnos prestao na zakonit način, iz razloga koje su naveli ti sudovi, a koje prihvata i Vrhovni sud. U konkretnom slučaju, iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da je apelantica bila uposlenik tuženog 31. decembra 1991. godine i da se sa zahtjevom za uspostavu radno-pravnog statusa obratila 27. decembra 1999. godine. U tom periodu nije zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca, pa je tuženi po isteku šest mjeseci od stupanja na snagu zakona o radu nije pozvao na posao. Stoga je Vrhovni sud zaključio da je odluka kojom je utvrđeno da apelantici prestaje radni odnos sa 5. majem 2000. godine pravilna i zakonita, donesena uz pravilnu primjenu relevantnog materijalnog prava, navedene zakonske odredbe, pa se iz ovih razloga revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na rad. Zbog povređenih ustavnih prava, apelantica smatra da su osporene odluke protivustavne i protivzakonite, pa je potrebno preispitati apelaciju, te prihvatiti je kao dopustivu i meritorno odlučiti u korist apelantice.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na rad. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su prigovori u vezi sa ovim pravom zasnovani na istim navodima koji se tiču i prava na pravično suđenje i prava na imovinu o kojima je Ustavni sud već odlučio. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na rad očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1914/08 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio