Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/08 (S. M.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1937/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1937/08, rješavajući apelaciju Slobodanke Milosavljević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Milosavljević podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-700/05 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1948/03-B od 6. januara 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Milosavljević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Kornelija Sekić Šimčević, iz Sarajeva, podnijela je 27. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-700/05 od 7. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1948/03-B od 6. januara 2005. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 28. juna 2008. godine, 15. decembra 2008. godine i 26. decembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-1948/03-B od 6. januara 2005. godine odbijena je apelantica sa tužbenim zahtjevom kojim je tražila donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o korištenju stana.

Naime, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je apelantica 25. aprila 1986. godine pod brojem 05/MV-1-1901/86. godine zaključila ugovor o korištenju jednosobnog stana u Brčanskoj ulici broj 7/1, u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan). Nadalje, takođe je utvrđeno da je Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: stambena uprava) broj 23/5-372-6197/98 od 16. aprila 2002. godine apelantici dozvoljen povrat u posjed spornog stana. Po osnovu ovog rješenja stambena uprava je 18. septembra 2002. godine predala u posjed stan apelantici o čemu je izdala i odgovarajuće uvjerenje.

3. Međutim, u toku postupka je takođe nesporno utvrđeno da je Presudom tadašnjeg Osnovnog suda II u Sarajevu broj P-1410/90 od 30. maja 1991. godine usvojen zahtjev za otkaz ugovora o korištenju spornog stana, te da je istom presudom apelantici naloženo da iseli iz predmetnog stana, a isti prazan od ljudi i stvari preda tuženom, Savezu udruženja građana oštećenog sluha i govora BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) kao vlasniku stana. Iz obrazloženja navedene presude suda proizilazi da je sud usvojio zahtjev za otkaz ugovora iz razloga što apelantica nije stan koristila kao nosilac stanarskog prava u skladu sa odredbom člana 47. Zakona o stambenim odnosima. Apelantica se žalila na ovu presudu, pa je Kantonalni sud presudom broj Gž-879/99 od 14. marta 2000. godine žalbu apelantice odbio i potvrdio prvostepenu presudu koja je postala pravomoćna. U konkretnoj parnici koja je rezultirala osporenim odlukama, apelantica je tužbom tražila da se utvrdi da je stekla uslove za zaključenje ugovora o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo čiji je vlasnik tuženi, a ona nosilac stanarskog prava, a sve iz razloga što tuženi u zakonskom roku nije postupio po njenom zahtjevu za kupovinu stana koji mu pripada. Naime, odredbom člana 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano je ko ima pravo na kupovinu stana, pa iz istog člana nesporno proizilazi da svaki nosilac stanarskog prava može istaknuti zahtjev za kupovinu stana u pismenom obliku nosiocu prava raspolaganja stana, prodavatelju, a prodavatelj ga je dužan prodati. Iz izvedenih dokaza u postupku, Općinski sud je nesporno zaključio da apelantica nije nosilac stanarskog prava na spornom stanu jer iz provedenih dokaza i priložene dokumentacije proizilazi da joj je pravomoćnom sudskom odlukom otkazano stanarsko pravo, pa dakle, kako je zaključio Općinski sud, apelantica nije legitimisana da podnese zahtjev za otkup stana.

4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-700/05 od 7. maja 2008. godine, koju je apelantica primila 14. juna 2008. godine, žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Naime, nakon razmatranja stanja spisa, pobijane presude i navoda žalbi, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepena presuda zasnovana na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primjenjeno materijalno pravo. Kako je Kantonalni sud utvrdio, apelantica se neosnovano poziva na odredbe Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer ne ispunjava uslove za otkup stana i na odredbe Zakona o stambenim odnosima zato što joj je ranije pravosnažnom presudom otkazan ugovor o korišćenju stana. S obzirom na to, Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu kojom je zaključeno da apelantica nije pravno legitimisana da podnese zahtjev za otkup spornog stana, jer joj je prestalo svojstvo nosioca stanarskog prava na spornom stanu.

5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije. Ona navodi da je od momenta donošenja osporenih presuda izložena pritiscima koji su upereni na to da se ona, «kao legalni nosilac stanarskog prava», liši spornog stana. Iz svega toga stoji, kako navodi apelantica, tuženi koji želi da joj uzme sporni stan. Apelantica smatra da su osporene presude su rezultat nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženi, kako navodi apelantica, nema ništa sa njenim pravima i obavezama u pogledu spornog stana, jer stan pripada Zavodu za izgradnju stana, koji joj je navodno i dodijelio stan.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Pravo na pravično suđenje i movinu

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Zabrana diskriminacije

11. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1937/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio