Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1117/08 (S. S.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1117/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1117/08, rješavajući apelaciju Suada Suljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Suljića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Kž- 07-000404 od 24. decembra 2007. godine i presudeOpćinskog suda u Tuzli, broj Kp.632/05 od 27. avgusta 2007. godine zato što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupaju Amila Kunosić- Ferizović i Mirjana Šarkinović, advokati iz Tuzle, podnio je 11. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Kž-07-0004040 od 24. decembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Kp.632/05 od 27. avgusta 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Kp.632/05 od 27. avgusta 2007. godine apelant je oglašen krivim zato što je počinio krivično djelo – teška tjelesna povreda – iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) na način pobliže opisan u izreci presude te mu je na temelju navedene zakonske odredbe uz primjenu odredbi člana 49, 60 i 62. st. 1., 2. i 3. KZ FBiH izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest /6/ mjeseci i istovremeno određeno da se ista neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne /1/ godine po pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom Jasmin Bošnjić (u daljnjem tekstu: oštećeni) je upućen na parnični postupak radi ostvarivanja imovinsko pravnog zahtjeva, a apelant je obavezan da isplati troškove postupka u iznosu od 110,00 KM te paušalni iznos od 60,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, uz saglasan prijedlog stranaka i branitelja apelanta, u dokaznom postupku proveo slijedeće dokaze: pročitani su izkazi, na glavnoj raspravi, saslušanih svjedoka i to oštećenog, Nermina Gavranovića i Dražena Tomića, zatim vještaka medicinske struke, svjedoka Džafera Huremovića, Jasmina Ćejvanovića i Adnana Klišturića, izvršen uvid i pročitan pisani nalazi i mišljenje vještaka za sudsku medicinu, izvršen uvid u naredbu za vještačenje tjelesnih povreda, izvod iz kaznene evidencije apelanta, zapisnik o prikupljanju izjave Dražena Tomića sačinjen u Policijskoj upravi Tuzla, popis troškova vještačenja te saslušan svjedok odbrane Marko Galušić. Na temelju izvedenih dokaza koji su cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio krivično djelo - teška tjelesna povreda -iz člana 172. stav 1.KZ FBiH kada je 28. decembra 2004. godine u Maloj sali SKPC «Mejdan» u Tuzli nakon verbalnog konflikta stisnutom pesnicom udario oštećenog u predjelu lica od kog udarca je zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu prijeloma krune 1. gornjeg lijevog i desnog zuba, te izbijanja 2. gornjeg lijevog zuba. Obrazlažući dalje način na koji je utvrdio krivnju apelanta za predmetno krivično djelo, Općinski sud je istako da je oštećeni u svom iskazu posvjedočio da je na malonomogometnom turniru koji se održavao u dvorani «Mejdan» u Tuzli nakon utakmice došlo do svađe između kompletne ekipe u kojoj je on sudjelovao kao igrač te apelanta koji bio u ulozi suca utakmice zbog nekih njegovih, sudijskih odluka i da je u trenutku kada se okrenuo od protivničkog igrača sa kojim se pozdravio zadobio udarac od apelanta, tako što ga je stisnutom pesnicom udario u predio usta uslijed čega su mu izbijena dva te slomljena također dva zuba Općinski sud je poklonio vjeru ovom izkazu oštećenog jer ima uprište u nalazu vještaka medicinske struke te izkazima svjedoka Nermina Gavranovića i Dražena Tomića jer u istim nema protivurječnosti, nelogičnosti i kontradiktornosti i međusobom se nadopunjuju., osim u dijelu u kojem je naveo da su mu udarcem apelanta izbijena dva zuba obzirom da je na temelju vještačenja utvrđeno da je oštećenom tom prilikom izbijen jedan zub. Općinski sud je izkaz svjedoka odbrane Marka Galušića., obzirom na niz iznesenih protivurječnosti, ocijenio kao pokušaj da svojim iskazom pomogne apelantu, a ovaj sud mu je poklonio vjeru samo u dijelu u kojem svjedok potvđuje da je apelant udario nekoga u lice jer ovi navodi imaju uporište u nizu drugih dokaza.
4. U obrazloženju je dalje istaknuto je sud u cjelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke jer je dat od stručnog i nepristrasnog lica, a iz istog proizilazi da je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu koja je, prema mišljenju vještaka, mogla nastati u jednom aktu, jednokratnim djelovanjem tupine nekog aktivno zamahnutog čvrstog mehaničkog oruđa ne prednje gornje zube što je u svakom slučaju mogla da bude stisnuta pesnica u momentu kada je oštećeni bio licem okrenut prema apelantu ili pod izvjesnim otklonom od tog položaja u mogućem stojećem ili u bilo kojem drugom položaju u kojem su prednji zubi oštećenog bili dostupni apelantu. Ovakav nalaz i mišljenje vještaka potvrđuje i iskaz oštećenog kao i ostalih svjedoka koji su naveli da je oštećeni zadobio jedan udarac u predjelu lica. Općinski sud je još istakao da je pri odlučivanju o vrsti i visini krivične sankcije imao u vidu sve olakšavajuće okolnosti predviđene odredbom člana
49. KZ FBiH.
5. Rješavajući o žalbi apelanta, Kantonalni sud je donio presudu, broj 003-0-Kž-07- 000404 od 24. decembra 2007. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o krivično pravnoj sankciji, tako da je apelantu zbog krivičnog djela –teška tjelesna povredaiz člana 172. stav 1. KZ FBiH, temeljem istog zakonskog propisa, a uz primjenu istog zakona, izrečena uvjetna osuda kojom mu se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od tri /3/ mjeseca i istovremeno je određeno da se ista neće izvršiti ako apelant za vrijeme od jedne godine ne počini novo krivično djelo. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmjenjena. U postupku preispitivanja prvostepene presude u odnosu na istaknute navode žalbe, Kantonalni sud je utvrdio da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju u žalbi ukazuje branilac apelanta. Iz same sadržine žalbenih navoda da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, Kantonalni sud je zaključio da apelant, zapravo, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u prvostepenom postupku, obzirom da su svi žalbeni navodi usmjereni na tvrdnju da je apelant oštećenom predmetne ozlijede zadao postupajući u nužnoj odbrani. Analizirajući prvostepenu presudu sa tog apekta Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na temelju rezultata provodenih dokaza, cijeneći ih pojedinačno i u međusobnoj vezi, došao do ispravnog zaključka da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela za koje je apelant i oglašen krivim. Po mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud je do takvog zaključka došao na temelju svestrane analize dinamike događaja, iskaza saslušanih svjedoka Nermina.Gavranovića. i Dražena.Tomića, nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke i posebno iskaza oštećenog. Pokušaj apelanta da u žalbenom postupku diskreditira značaj svjedočena oštećenog, te navedenih svjedoka tvrdnjom da je oštećeni tom prilikom napao optuženog, po ocjeni Kantonalnog suda, vjerodstojnost njhovih iskaza nije dovedene u pitanje, jer su navedeni, sasvim jasno opisali način na koji je oštećeni zadobio teške tjelesne povrede, te ništa ne ukazuje na neku nelogičnost koja bi dovela u pitanje, drugim dokazima, objektivirzirane radnje apelanta koje je preuzeo u izvršenju krivičnog djela. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, ništa iz iskaza navedenih svjedoka ne ukazuje na to da je apelant ozljede oštećenom zadao postupajući u nužnoj odbrani. Nakon navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u osporenoj presudi dao jasne i određene razloge o svim zaključcima koje je izveo analizom izvedenih dokaza, da je činjenično stanje osporenom presudom pravilno i potpuno utvrđeno, te da prvostepeni sud nije načinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, krivičnog zakona niti je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, pa je žalbu u ovom dijelu ocijenio neosnovanom.
6. Ispitujući osporenu presudu u dijelu odluke o krivičnoj sankciji u vezi sa prigovorom istaknutim u žalbi, Kantonalni sud je našao da se osnovano žalbom ukazuje da brojne olakšavajuće okolnosti prilikom odmjeravanja krivične sankcije nisu u dovoljnoj mjeri došle do izražaja. Kantonalni sud je ocijenio da je prilikom odlučivanja o sankciji, prvostepeni sud trebao imati u vidu činjenicu da apelant ranije nije osuđivan, da je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio relativno mlad, da je od izvršenja krivičnog djela protekao duži vremenski period, i da su oštećeni i njegovi suigrači vrijeđanjem i provokacijama i sami doprinijeli izvršenju krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, što u svojoj ukupnosti pretstavlja osobito olakšavajuću okolnost, Kantonalni sud je u ovom dijelu uvažio žalbu apelantu.
7. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na djelotovoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je tokom prvostepenog postupka na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja oglašen krivim da je počinio krivično djelo - teška tjelesna povreda -jer tokom postupka nisu cijenjeni dokazi kao ni iskazi saslušanih svjedoka predloženih od strane odbrane, niti je sud dao valjano obrazloženje zbog čega je poklonio punu vjeru iskazima oštećenog i svjedoka predloženih od strane tužilaštva. Povredu člana 6. stav 1.Evropske konvencije apelant vidi u tome što su oba suda svoje zaključke temeljila na iskazu oštećenog iako je nesporno utvrđeno, što je potvrdio i nalaz i mišljenje vještaka, da se radi o subjektivno i pristrasnom iskazu. Nadalje, po mišljenju apelanta osporenim presudama narušen je princip «pravo na pristup sudu» jer to pravo mora biti djelotvorno, a ne formalno, kao u njegovom slučaju, jer puko pravo na odbranu putem branitelja nije dovoljno. Osporenim odlukama povrijeđen je i princip «pravo na nepristrasan sud» i načelo ravnopravnosti pred sudom jer su oba suda svoje odluke temeljili na dokazima provedenim od strane tužilaštava. Apelant dalje ističe da je osporenim presudama povrijeđen princip in dubio pro reo jer je apelant tokom postupka bio doveden u situaciju da dokazuje svoju nevinost, umjesto da se ista pretpostavlja. Po mišljenju apelanta osporenim presudama povrijeđen je i član 13 Evropske konvencije jer, iako mu je bilo dopušteno da podnese žalbu Kantonalnom sud, po njegovom mišljenju, žalba nije bila djelotvorna.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se apelant žali na postupanje redovnih sudova koji su svoje odluke temeljili na dokazima tužiteljstva, da nisu dovoljno obrazložili iz kojih razloga dokazi branitelja nisu prihvaćeni, da je takvim postupanjem sudova narušen prinicip ravnopravnosti pred sudom te pravo na pristup sudu. Apelant smatra da je na taj način došlo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja što je dovelo do pogrešne primjene prava oglašavajući apelanta krivim za kirivično djelo – teška tjelesna povreda -iz člana 172. stav 1. KZ FBiH.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijlanog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitata da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/08).
12. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U predmetnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su i Općinski i Kantonalni sud detaljno obrazložili na temelju kojih dokaza je utvrđena apelantova kaznena odgovornost kao i razloge zbog kojih su, odnosno, nisu prihvaćeni određeni dokazi. Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovnim sudovima data mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokaza. Iz dokumentacije predočene Ustavnom sudom je vidljivo da su dokazi koji su izvedeni pred prvostepenim sudom prihvaćeni od strane obje suprotstavljene strane u postupku, te da branitelj apelanta tokom postupka istim nije prigovarao. Općinski sud je, što je u žalbenom postupke potvrdio i Kantonlani sud, na temelju izkaza oštećenog, svjedoka Nermina Gavranovića i Dražena Tomića te nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrdio da su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim. Općinski sud je jasno i nedvosmileno obrazložio da iskazi na kojim je temeljio svoju presudu nisu protivurječni, ni kontradiktoni niti nelogični, da se isti dopunjuju, te da imaju uporište u nalazu i mišljenju vještaka. Ustavni sud zapaža da je ove zaključke Općinskog suda prihvatio kao pravilne i Kantonalni sud u žalbenom postupku. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristrasnim sudom. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazlažio niti ponudio dokaze koji bi ukazali da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristrasan i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. U skladu sa gore navedenim u obrazloženju Općinskog i Kantonalnog suda u odnosu na apelantove navode u vezi sa povredom člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, te zaključuje da su ovi navodi apelanta očito (prima facie) neosnovani.
13. U vezi sa apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu sa tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevisnost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi sud dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dakazana ili ne.
14. Imajući u vidu prethodne zaključke u vezi sa obrazloženjem redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, odnosno brazloženja da navedeni dokazi niti u jednom segmentu ne dovode u sumnju apelantovu krivičnu odgovornost za predmetno krivično djelo, nego upravo suprotno, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi ukazivali da je u postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi, očito (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da se iz navoda apelacije može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelant vidi u tome što žalba Kantonalnom sudu nije bila djelotovrna jer apelant nije oslobođen krivice. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanog pravnog lijeka podnoseći žalbu Kantonalnom sudu. Činjenica da taj pravni lijek nije u potpunosti rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotovornosti pravnog lijeka. Ustavni sud još zapaža da je neosnovana apelantova tvrdnja da žalba Kantonalnom sudu nije bila djelotvorna, jer je ovaj sud u žalbenom postupku, uzevši u obzir sve olakšavajuće okolnosti koje idu u prilog apelantu, preinačio prvostepenu presudu u pogledu krivično pravne sankcije. Nakon navedenog, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović