Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1120/08 (Tvornica konfekcije «Borac» d.d Banovići)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1120/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1120/08, rješavajući apelaciju Tvornice konfekcije «Borac» d.d. Banovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tvornice konfekcije «Borac» d.d. Banovići podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-0-Gž-06-001213 od 23. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, broj P - 479/05 od 17. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tvornica konfekcije «Borac» d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banovićima, podnio je 11. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-

0-Gž-06-001213 od 23. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P - 479/05 od 17. juna 2006. godine.

2. Zaposlenice apelanta, Fata Brigić, Ajša Ferhatbegović, Sahba Sinanović, Safeta Ejubović i Muniba Užičanin (u daljnjem tesktu: tužiteljice) su 4. jula 2005. godine pred Općinskim sudom pokrenule parnični postupak protiv apelanta radi poništenja odluka o otkazu ugovora o radu, vraćanja na posao kao i isplate neisplaćenih plaća. Presudom Općinskog suda, broj P - 479/05 od 17. juna 2006. godine poništene su kao nezakonite odluke apelanta o otkazu ugovora o radu precizirane u stavu 1. izreke presude, apelant obavezan da tužiteljice vrati u radni odnos i da im uspostavi sva ostala prava iz radnog odnosa, da im isplati neisplaćene plaće za period i u iznosima pobliže preciziranim u stavu 1. izreke presude, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana ponošenja tužbe pa do isplate, te da im naknadi troškove postupka u iznosu od 1.263,90 KM. Ujedno odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljica preko dosuđenih iznosa. U obrazloženju presude je navedeno da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi čitanjem odluka o otkazu uzgovora o radu kao i ponuđenim ugovorima o radu, odluka Nadzornog odbora, podnesak apelanta upućen Domu zdravlja Banovići, podnesak Doma zdravlja upućen apelantu, obavijest apelanta upućen tiužiteljicama, doznake za tužiteljice, presudu ovog suda, pravilnik o radu apelanta, obavijest o prijemu pismena koja su dostavljena tužiteljicama te saslušani svjedoci. Na temelju ocjene svih provedenih dokaza Općinski sud je nesporno utvrdio da su tužiteljice u vrijeme donošenja odluke o otkazu ugovora o radu bile na bolovanju, te da im je uz otkaz punuđen ugovor o radu sa izmijenjenim uvjetima. Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 97. stav 1. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH, br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) ocijenio neosnovanim prigovor apelanta da tužiteljice nemaju pravo na sudsku zaštitu jer nisu potpisale punuđeni ugovor o radu sa izmijenjenim okolnostima. Naime, prema mišljenju Općinskog suda obzirom na činjenicu da tužiteljice nisu potpisale ugovor iz razloga što pobijaju odluku o otkazu, poslodavac je mogao otkazati ugovor o radu, uz propisan otkazni rok, ako je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacionih razloga ili ako zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa odnosno poslodavac nije, zbog objektivnih okolnosti, u mogućnosti da zaposlenika premjesti na druge poslove ili da ga obrazuje. Općinski sud je na temelju izkaza nekih od saslušanih svjedoka utvrdio da kod apelanta nije postajao višak radnika odnosno smanjenje obima poslova, nego da je stvarni razlog otkaza zapravo činjenica da su se tužiteljice nalazile na bolovanju,pa im je apelant ponudio novi ugovor o radu sa izmijenjenim okolnostima prema kojim bi apelantice bile prinuđene promijeniti mjesto boravka jer je teško zamisliti da bi tužiteljice mogle prelaziti svaki dan 200 kilometara, a da im pri tome nisu priznata prava po osnovu odvojenosti od obitelji.

3. Neosnovanim je Općinski sud ocijenio i prigovor apelanta da nije u mogućnosti da realizira poslove iz razloga što se se tužiteljice duži period vremena nalazile na bolovanju. Prema mišljenju Općinskog suda apelant je mogao zaposliti druge zaposlenike na određeno vrijeme, odnosno do povratka tužiteljica sa bolovanja, a što je učinio nakon što je tužiteljicama otkazao ugovor o radu.

4. Na kraju, Općinski sud je istakao da je poklonio vjeru svjedocima, kao i saslušanim tužiteljicama, jer njihovi iskazi nisu bili suprotstavljeni jedan sa drugim, niti materijalnim dokazima. Nadalje ovaj sud je ocijenio irelevantnim činjenicu da je Tvornica u Zenici imala potrebu za radnom snagom, obzirom da su tužiteljice sklopile ugovor sa apelantom, a ne sa Tvornicom Zenica koja je, bez obzira što pripada organizacionom dijelu apelanta, od matične tvornice udaljena 100 kilometara, pa bi tužiteljice bile primorane da žive u Zenici, da mijenjaju način života, a da im u izmijenjenim ugovorima nije ni ponuđena naknada za odvojeni život. Nakon opredijeljenog zahtjeva tužiteljica u vezi sa naknadom na ime neisplaćenih plaća, Općinski sud je dosudio iznose najniže plaće prema zvaničnim podacima objavljenim u «Službenim novinama Federacije BiH».

5. Protiv prvostepene odluke u dosuđujućem dijelu apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom, broj 003-0-Gž-06-001213 od 23. januara 2008. godine žalbu odbio, prvostepenu presudu potvrdio (stav 1. izreke) te odbio zahtjev tužiteljica za naknadu troškova žalbenog postupka. Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem se pobija žalbom Kantonalni sud je utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant donošenjem odluka o otkazu ugovora o radu uz istovremenu ponudu zaključivanja ugovora o radu pod izmijenjenim uvjetima, povrijedio prava tužiteljica jer apelant nije dokazao da su bili ispunjeni materijalno-pravni uvjeti za otkaz ugovora o radu predviđeni izmijenjenom odredbom člana 87. stav 1. ZOR. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza i njhove pravilne ocjene shodno odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH, br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) pravilno utvrdio da je tužiteljicama otkaz ugovora o radu uz istovremenu ponudu zaključivanja drugog ugovora sa izmijenjenim uvjetima dat za vrijeme dok su tužiteljice bile na bolovanju, da apelant zbog navedenog nije trpio realizaciju poslova iz ugovora niti je došlo do smanjenog obima posla i time viška radnika, nego naprotiv, da je u to vrijeme bilo prekovremenog rada kao i to da je apelant nakon što je tužiteljicama otkazao ugovor o radu na njihova radna mjesta zaposlio nove radnike. S toga je prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da apelant nije dokazao da su tužiteljice bile višak i da je postojao opravdan razlog da im se otkaže ugovo o radu uz ponudu ugovora o radu u Tvornici u Zenici.

6. Apelant smatra da je osprorenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudksih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema mišljenju apelanta i Općinski i Kantonalni sud su povrijedili odredbe člana 208 stav 1. tačka 1. i člana 221. ZPP, jer tužiteljice nisu imale stranačku sposobnost u predmetnom postupku obzirom da nisu prihvatile ponuđeni ugovor o radu sa izmijenjenim okolnostima u skladu sa odredbom člana 97. stav 2. ZOR. Nadalje, apelant smatra da su sudovi prihvatili razne navode tužiteljica i svjedoka te da su pri tome sudovi umiješali i u poslovno politiku Društva, što je po ocjeni apelanta, neprihvatljivo. Osporenim presudama povrijeđena je i odredba člana 8. ZPP jer sudovi nisu imali pravo da uzimaju neke činjenice po osnovu slobodne ocjene dokaza te apelant smatra da na ovaj način sudovi nisu brižljivo i savjesno cijenili dokaze. Dalje, apelant se žali i na dužinu trajanja postupka jer, budući da se radi o radnom sporu postupak je trebao da traje mnogo kraće. Uz sve navedeno, apelant ističe da su se redovni sudovi «stavili na stranu tužiteljica», čime je «povrijeđen princip jednakosti i nepristrasnosti sudova».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (orima facie» neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud napominje da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, teo značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaji broj 2002-I, stav 38).

10. Ustavni sud zapaža da su tužiteljice predmetni postupak pokrenule tužbom 4. jula 2005. godine, da je Općinski sud o tužbi odlučio 17. juna 2006. godine, a da je Kantonalni sud po žalbi apelanta donio presudu 23. januara 2008. godine. Na temelju navedenog proizilazi da je dvostepeni postupak proveden u roku od dvije godine i šest mjeseci. Ustavni sud primjećuje da je postupak pred Općinskim sudom trajao kraće od godinu dana, da je za to vrijeme izveden veliki broj dokaza, saslušan veliki broj svjedoka. Također, činjenica da se na strani tužitelja pojavilo pet zaposlenica dodatno je dovelo do usložnjavanja predmeta, jer su se dokazi koje je trebalo provesti multiplicirali obzirom da je sud je za svaku zaposlenicu, ponaosob, morao utvrditi činjenično stanje. Nadalje, Kantonalni sud je po žalbi apelanta donio odluku u roku od jedne godine i sedam mjeseci. S obzirom na već navedeno i okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da apelant nije naveo bilo šta što bi ukazalo da su sudovi neopravdano dugo odugovlačili donošenje odluke o konkretnom postupku, niti je očigledna takva neaktivnost sudova koja bi mogla voditi zaključku o kršenju prava na suđenje u razumnom roku. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju krešenje prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

11. Nadalje, apelant isitiče da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na suđenje pred nepristrasnim sudom, jer se sud «stavio na stranu tužiteljica». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazložio niti ponudio dokaze koji bi ukazali da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristrasan i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji «opravdan zahtjev», budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji krešenje prava na nepristrasan sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Ustavni sud zapaža da se ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje odnose na tvrdnju apelanta da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijlno pravo što je dovelo do povrede odredaba ZPP i ZOR.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i napravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o progrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija, broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena prava bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postuku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vid, Ustravni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S toga imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda nevedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović