Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1165/08 (Š. D.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1165/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1165/08, rješavajući apelaciju Ševala Džele, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/
08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ševala Džele podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Kž-08-000 010 od 14. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Kaknju, broj K-
140/99 od 25. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ševal Dželo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Hamdija Šljuka, advokat iz Kaknja, podnio je 16. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-
0-Kž-08-000 010 od 14. marta 2008. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu Općinski sud), broj K-140/99 od 25. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj K-140/99 od 25. oktobra 2007. godine apelant je oglašen krivim zato što je dana 21. aprila 1999. godine u selu Podborje, općina Kakanj, zbog nesporuzuma oko zemlje, bez razloga i povoda sa kocem u rukama dužine 1,5 metar, psujući oštećenom, ušao u posjed oštećenog, te sa istim kocem udario oštećenog po glavi s lijeve strane, od čega je ovaj pao te zadobio povredu frontalne frakture kosti lijevo sa podkontuzionim resorptivnim žarištem i kao znacima difuzne atrofije mozga, koji je naročito izražen frontalno čime je počinio krivično djelo – teška tjelesna povreda – iz člana 177. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) te mu je ovaj sud primjenjujući istu zakonsku odredbu i uz primjenu čl. 5., 33., 37., 4., 50. i 51. KZ FBiH izrekao uvjetnu osudu kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istovremeno apelant je obavezan da naknadi troškove postupka u iznosu od 3. 198,00 KM, a koji se odnose na vještačenja po vještacima medicinske struke u iznosu od 1.540,00 KM, troškove punomoćnika Mehmedalije Piljuge (u daljnjem tekstu: oštećeni) u iznosu od 1.608,00 KM i troškova paušala u iznosu od 50,00 KM. Oštećeni je istom presudom sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnični postupak.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je oštećeni kao tužitelj u postupku protiv apelanta podnio optužnicu koju je sud nakon održanog glavnog pretresa izmijenio u činjeničnim navodima na način naveden u izreci presude. U svojoj odbrani apelant je istakao da je oštećenom nanio povredu jer je bio izazvan od strane oštećenog koji mu je prvo prijetio bombom, potom i nožem, a sve zbog neraščišćenih imovinsko-pravnih odnosa, te da je i ranije zbog spora oko zemlje dolazilo do verbalnih sukoba. Općinski sud je prihvatio odbranu apelanta u dijelu u kojem je naveo da je zbog ranije neraščišćenih odnosa i zbog opasnosti od napada oštećenog izazvan od strane oštećenog, drvenim kocem udario oštećenog po glavi jer je ovaj dio odbrane saglasan sa ostalim izvedenim dokazima. Međutim, odbranu apelanta koja se odnosila na okolnosti koje su dovele do izvršenja krivičnog djela, odnosno da je apelant bio prinuđen da oštećenom izbije nož iz ruke, te da je bio u stanju nužne odbrane i da je djelo izvršio na mah, sud nije mogao prihvatiti, obzirom da iz niza izvedenih dokaza proizilazi suprotno. Općinski sud nije mogao prihvatiti odbranu u dijelu u kojem je apelant naveo da je želio izbiti nož oštećenom jer postojanje noža niti jednim dokazom nije potvrđeno. Općinski sud ističe da ni tokom uviđaja nije pronađen nož kao materijijalni dokaz, a što je ovaj sud utvrdio na temelju uvida u zapisnik sa uviđaja i fotografija sa lica mjesta kao i na temelju iskaza svjedoka Šeke Fatić. Također, niko od svjedoka se nije izjasnio da je vidio nož, osim svjedoka Habibe Đelo, apelantove supruge, koje svjedočenje je Općinski sud ocijenio pristrasnim. Po mišljenju Općinskog suda u situaciji koja je tokom postupka utvrđena, kada oštećeni nema nož i kada je nesporno da je bombu stavio u džep, postavlja se pitanje kakva je to ozbiljna prijetnja upućena apelantu sa udaljenosti od 10 metera, a zbog koje je apelant bio prinuđen da uzme drveni štap i istim se odbrani. Općinski sud je u dokaznom postupku nesporno utvrdio da je oštećeni bio na svojoj parceli, da je u jednom trenutku držao u ruci bombu koju je potom stavio u džep, te da su se u tom trenutku tenzije smanjile i da je u takvim okonostima aplant mogao upravljati svojim postupcima. Umjesto toga, apelant je uzeo kolac kojim ga je udario u glavu zbog čega je sud ocijenio da su se u radnjama apelanta stekli elementi krivičnog djela teška tjelesna povreda.
4. Nadalje, da se zaista radi o teškoj tjelesnoj povredi, Općinski sud je utvrdio na temelju provedenog vještačenja Medicinskog fakulteta u Sarajevu gdje je tim vještaka nakon uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju oštećenog i neposrednog pregleda zaključio da je oštećeni zadobio tešku nekvalifikovanu tjelesnu povredu i to isključivo zbog povrede zadobijene 21. aprila 1999. godine što je dovelo do umanjenja opće životne sposobnosti oštećenog.
5. Općinski sud je još naveo da objektivno nije moglo doći do spajanja ovog predmeta sa predmetom koji se vodio protiv oštećenog zbog krivičnog djela izazivenje opće opasnosti iz člana 304. stav 1. KZ FBiH jer je navedeni postupak obustavljen zbog zastare krivičnog gonjenja.
6. O visini troškova Općinski sud je odlučio primjenom odredbe člana 91. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), a isti se odnose na troškove vještačenja, troškove punomoćnika oštećenog, te troškove paušala koji su odmjereni zbog vremena i dužine postupka. Općinski sud je na kraju naveo da nije mogao prihvatiti prijedlog apelanta da se oslobodi od plaćanja troškova postupka obzirom da apelant nije ponudio niti jedan dokaz na temelju kojeg bi sud utvrdio da je apelant zaista lošeg imovnog stanja, te da ne posjeduje imovinu iz koje bi mogao naknaditi troškove postupka.
7. Rješavajući o žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu, broj 004-0-Kž-08-000 010 od 14. marta 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u kontekstu istaknutih žalbenih razloga ispitao prvostepenu presudu i utvrdio da su isti neosnovani. Uvidom u prvostepenu presudu kao i dokaze koji su tom prilikom izvedeni, Kantonalni sud je izveo identične zaključak da se apelant u konkretnom krivičnom događaju od 21. aprila 1999. godine nije nalazio u stanju nužne odbrane. Naime, iz same odbrane apelanta date u prvostepenom postupku, a i iz navoda žalbe ne proizilazi ni iz jedne činjenice da je došlo do radnje napada oštećenog na apelanta, niti bombom niti nožem. Apelant je u svom iskazu sam naveo da je oštećeni na udaljenosti od 10 metara od apelanta držao bombu u ruci, te kada je apelant uzeo štap i krenuo prema njemu, oštećeni je u tom trenutku ustuknuo korak nazad, stavio bombu u džep, iz džepa izvadio nož, a da je svo to vrijeme apelant prilazio oštećenom. Prema mišljenju Kantonalnog suda u ovakvoj situaciji i pod pretpostavkom da je oštećeni imao i nož i bombu, jasno je da oštećeni nije izvršio nikakav napad, niti započeo napad u odnosu na apelanta, pa prema tome, nedostaje bitan element za postojanje nužne odbrane, a to je da je apelant bio napadnut u fizičkom smislu od strane oštećenog. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da u toku postupka nije dokazno da je oštećeni imao nož jer to niti jednim dokazom nije potvrđeno, izuzev svjedočenja apelantove supruge, koje je i po ocjeni ovog suda nevjerodostojno jer nema uporište niti u jednom drugom dokazu.
8. Ispitujući dalje prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih razloga aplenata da oštećeni prilikom udarca nije zadobio tešku tjelesnu povredu i Kantonalni sud je poklonio punu vjeru vještačenju Medicinskog fakulteta u Sarajevu ocjenivši ga kompletnim i profesionalnim. Prema mišljenju Kantonalnog suda vještačenje koje je izvedeno od strane tima vještaka medicinske struke urađeno je temeljito i opsežno, te je na temelju istog nesporno utvrđeno da je oštećeni u kritičnom događaju zadobio tešku tjelesnu povredu na dan 21. april 1999. godine kada ga je apelant udario motkom po glavi.
9. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na dosuđene troškove postupka Kantonalni sud je ocijenio da apelant nije ponudio dovoljno dokaza na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da apelant nije u mogućnosti da snosi troškove postupka. Kantonalni sud je istakao da je apelatn priložio samo potvrdu iz 2000. godine da je na čekanju posla, što je po mišljenju ovog suda nedovoljno za oslobađanje od troškova krivičnog postupka jer nikakvim drugim dokumentima nije dokazao da je lošeg imovnog stanja i da nema imovine iz koje bi mogao naknaditi troškove postupka.
10. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio i krivično pravnu sankciju koja je advekatna stepenu krivične odgovornosti apelanta, stepenu društvene opasnosti počinjenog krivičnog djela i utvrđenim olakšavajućim okolnostima.
11. Apelant se žali da je pobijanim presudoma povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Herecegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđene i odredbe člana 314. i 315. st. 1. i 2. ZKP FBiH, a sve zbog pogrešeno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Po mišljenju apelanta sudovi su izveli pogrešan zaključak da se on nije nalazi u stanju nužne odbrane jer je postojala ozbiljna prijetnja od strane oštećenog da napadne apelatnovu obitelj, a da je postojala stvarna prijetnja potvđuje i činjenica da je oštećeni bacio bombu koja je se otkotrljala nekih 10 metara, eksplodirala i od koje niko nije povrijeđen. Zbog postojanja osnovane sumnju da je oštećeni počinio krivično djelo izazivanja opće opasnosti protiv oštećenog je podignuta optužnica, ali je zbog sporosti organa pravosuđa, rješenjem Općinskog suda, broj Kv-31/05 od 9. decembra 2005. godine postupak obustavljen zbog zastare. U pogledu dosuđenih sudskih troškova apelant ističe da Kantonalni sud nije uvažio njegov dokaz da je bez imovine, već se od njega zahtjeva da dostavi dodatne dokaze poput kućne liste, što je po mišljenju apelant suvišno jer je prvostepeni sud utvrdio da apelant izdržava suprugu i troje djece. Nadalje, apelant smatra da postoji sumnja i u vezi sa težinom povrede koju je oštećeni zadobio. Naime, postavlja se pitanje da li se radi o lakoj ili teškoj tjelesnoj povredi obzirom da su u zeničkoj bolnici u kojoj je oštećeni ležao odmah nakon povrjeđivanja konstatovali da se radi o lakoj tjelesnoj povredi, a mjesec dana nakon toga da se radi o teškoj tjelesnoj povredi.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno prima facie neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjnično stanje što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i napravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o progrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija, broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena prava bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postuku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vid, Ustravni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).
16. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U predmetnom slučaju, Ustavni sud nalazi da su i Općinski i Kantonalni sud detaljno obrazložili na temelju kojih dokaza je utvrđena apelantova kaznena odgovornost. Ustavni sud zapaža da je apelant u žalbi koju je podnio Kantonalnom sudu kojom je osporavao prvostepenu presude naveo identične razloge koje sada ističe i u apelaciji. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud preispitao prvostepenu presudu u odnosu na sve žalbene razloge apelatna, da je nakon provedenog postupka utvdio da je žalba neosnovana jer je sve zaključke do kojih je došao prvostepeni sud prihvatio kao pravilne.
17. Nakon navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. S toga imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda nevedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa gore navedenim u obrazloženju Općinskog i Kantonalnog suda u odnosu na apelantove navode u vezi sa povredom člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, te zaključuje da su ovi navodi apelanta očito (prima facie) neosnovani
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović