Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1182/08 (V. P.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1182/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1182/08, rješavajući apelaciju Vlade Popovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Popovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-07-
000 058 od 12. marta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću, broj Rs: 25/05 od 3. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vlado Popović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Vrućice, podnio je 15. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-07-000 058 od 12. marta 2008. godine i Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj Rs: 25/05 od 3. novembra 2006. godine.
2. Apelant je 7. juna 2006. godine pokrenuo radni spor pred Osnovnim sudom radi poništenja obavještenja o otkazu ugovora o radu AD «Teslić-Prevoz» (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 439/04 i odluke Upravnog odbora tuženog, broj 494/04 od 18. juna 2004. godine kojom je odbijen zahtjev apelanta za zaštitu prava po osnovu radnog odnosa, vraćanja na posao te isplate iznosa od 6. 214,81 na ime neisplaćenih plaća i kamata za period od 8. juna 2004. godine do 30. aprila 2006. godine kao i naknade troškove postupka u iznosu od 1.170,00 KM.
3. Presudom Osnovnog suda, broj Rs: 25/05 od 3. novembra 2006. godine u cjelosti je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, a istom presudom je odlučeno da svaka strana snosi svoj dio troškova postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom postupka izvršen uvid u slijedeće dokaze: odluku tuženog o pokretanju disciplinskog postupka, obavijest tuženog, obavještenje o otkazu ugovora o radu, zahtjev za zaštitu prava radnika upućen od strane apelanta Upravnom odboru, odluku Upravnog odbora, kopiju radne knjižice, uvjerenje Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske, nalaz vještaka finasijske struke, te saslušani svjedoci Stojan Knežević i Vladimir Prodić, zaposlenici tuženog. Na temelju ocjene provedenih dokaza cjeneći iste, kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, Osnovni sud je nesporno utvrdio da je apelant bio zaposlen kod tuženog na poslovima vozača u periodu od 1980. godine do 8. juna 2004. godine kada mu je na temelju obavještenja o otkazu ugovora o radu zbog počinjene teže povrede radne obaveze, u skladu sa odredbom člana 191. stav 2. tačka 1. i
2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 55/07, prečišćen tekst; u daljnjem tekstu: ZOR) i odredbom člana 62. stav 2. tačka 1. i 2. Pravilnika o radu tuženog, prestao radni odnos i to, kako je navedeno u izreci obavještenja, zbog nezakonitog raspolaganja osnovnim sredstvima tuženog kao poslodavca i odbijanja izvršavanja radnih obaveza. U obrazloženju je dalje navedeno da je apelantov zahtjev za zaštitu prava radnika odbijen kao neosnovan od strane Upravnog odbora tuženog. U svom izkazu svjedok Stojan Knežević je naveo da je apelanta zatekao u vožnji dana 21. maja 2004. godine u mjestu Rastuša, a da apelant po redu vožnje, tog dana nije trebao biti na toj liniji. Drugi svjedok, Vladimir Prodić, šef saobraćaja kod tuženog, u svom iskazu je decidno naveo da je dana 2. juna 2006. godine napisao prijavu protiv apelanta iz razloga što je odbio da obavi vožnju na relaciji Teslić –Likić i natrag. Osnovni sud je iskazima saslušanih svjedoka poklonio punu vjeru jer su po mišljenju ovog suda dati objektivno i nepristrasno, a iz stih proizilazi da je apelant počinio povredu radne obavezu koja mu se stavlja na teret. I sam apelant je u svom iskazu istakao da je 2. juna 2006. godine odbio da izvrši nalog šefa jer u krugu tuženog nije bilo njegovog autobusa, a na drugom autobusu je bio katanac. Ovakvo opravdanje Osnovni sud nije mogao prihvatiti jer je apelant o navedenim problemima mogao informisati svog pretpostavljenog i zatražiti od njega da problem riješi. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tuženi donio odluku o pokretanju disciplinkog postupka kojom je apelant pozvan da se u roku od osam dana javi direktoru radi iznošenja odbrane čime je tuženi ispunio odredbu člana 115. ZOR i omogućio apelantu da se izjasni, što apelant nije učinio. Kako apelant u toku postupku nije uspio da dokaže da nije počinio težu povredu radne obaveze Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.
4. Nezadovoljan prvostepenom presudom apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom, broj 013-0-Gž-07-000 058 od 12. marta 2008. godine istu odbio i potvrdio osporenu presudu. Okružni sud je nakon ispitivanja osporene presude u granicama određenim odredbom člana
221. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske», br. 58/03, 85/03, 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je prvostepeni sud u provedenim dokazima imao dovoljno uporišta da izvede zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Prema mišljenju Okružnog suda iz svih provedenih dokaza, a naročito iz iskaza saslušanih svjedoka izveden je ispravan zaključak da je apelant počinio težu povredu radne obaveze tim prije što ni sam apelant ne spori postojanje navedenih povreda. Ono što apelant zapravo osporava je pravilnost i zakonitost postupka prije donošenja spornih odluka. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovor apelanta istaknut u žalbi da postupak otkaza ugovora o radu nije proveden u skladu sa odredbama ZOR, jer je direktor tuženog, u skladu sa ovlaštenjima iz odredbe člana 92. stav 2., odnosno odredbe člana 99. stav 2. ZOR, donio odluku o otkazu ugovora o radu. Naime, odluku o otkazu ugovora o radu donosi poslovodni organ, odnosno direktor na prijedlog neposrednog rukovodioca ili neposredno, a prema odredbi člana 128. ZOR poslodavac je dužan da radniku omogući da iznese svoju odbranu i da razmotri mišljenje sindikata ili savjeta radnika. Obzirom da je tuženi apelantu omogućio saslušanje i iznošenje odbrane, što apelant nije iskoristio, te obzirom da je sindikat bio obaviješten o pokretanju disiplinskog postupka, to je Okružni sud zaključio da je tuženi u cjelosti postupio u skladu sa zakonskim propisima, pa je osporavanje pravilnosti postupka prilikom donošenja sporene odluke neosnovano. Na kraju obrazloženja Okružni sud je istakao da se u slučaju teže povrede radnih obaveza može otakazati ugovor o radu bez vođenja disciplinskog postupka, pa su i iz navedenog razloga neosnovani prigovori apelanta o nepravilnostima načinjenim tokom disciplinskog postupka.
5. Apelant u apelaciji ne precezira odredbe iz Ustava Bosne i Hercegovine niti iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda za koje smatra da su povrijeđene osporenim presudama, ali se iz navoda apelacije može zaključiti da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant ističe da se osprene odluke temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju obzirom da tokom postupka nisu, kao svjedoci, saslušani radnici tuženog, Goran Reljić i Milovan Đukarić jer bi se na temelju njihovih iskaza mogla steći «prava slika i istini» u vezi sa predmetnim slučajem. Apelant dalje navodi da je na početku postupka predložio sudu kao dokaz njihovo svjedočenje, ali mu nije jasno zašto sud to nije prihvatio. Apelant traži da se predloženim svjedocima omogući davanje iskaza, jer su oni voljni dati iskaz samo na zahtjev suda ili nekog drugog ovlaštenog organa.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno prima facie neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer tokom postupka činjenično stanje nije pravilno i potpuno utvrđeno obzirom da tokom postupka nisu saslušani svjedoci koje je kao dokaz apelant predložio sudu.
9. Iz odgovora na apelaciju Okružnog suda, broj 013-0-Su-08-000 501 od 14. maja 2008. godine koji je Okružni sud dostavio na traženje Ustavnog suda je vidljivo da apelant tokom postupka pred prvostepenim sudom nije predlagao saslušanje svjedoka Gorana Reljić i Milovana Đukarića, niti je te dokaze predlagao u žalbi. Okružni sud je još istakao da nije tačna tvrdnja apelanta da je od početka postupka tražio saslušanje svjedoka, jer tako što ne proizilazi iz sadržaja spisa predmeta. Osim navedenog, Okružni sud je naveo da je apelanta i pred prvostepenim i drugostepenim sudom zastupao advokat koji je mogao predlagati odgovorajuće dokaze, ukoliko je smatrao da ih treba izvesti.
10. Iz svega navedenog proizilazi da apelant ove navode prvi put iznosi pred Ustavnim sudom. Naime, prema odredbi člana 123. st. 1. i 2. ZPP svaka stranka je dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a sud će, slobodnom ocjenom dokaza, utvrditi činjenice na temelju kojih će donijeti odluku. Apelant je, dakle, već u tužbenom zahtjevu, na pripremnom ročištu, izuzetno, do zaključenja glavne rasprave, pa čak i u žalbenom postupku, uz valjan dokaz da bez svoje krivnje to nije mogao učiniti ranije, imao mogućnost da predloži izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Gorana Reljića i Milovana Đukerića, ukoliko je smatrao da je njihovo svjedočenje neophodno radi potpunog i pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja. Apelant je pri tome bio dužan da navede činjenice i okolnosti o kojim će se svjedoci izjašnjavati. Međutim, iz dokumentacije priložene uz apleaciju, navoda apelacije kao i podneska Okružnog suda je očigledno da je apelant propustio da Osnovnom sudu predloži izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, pa je na taj način ovaj sud bio onemogućen da uopšte raspravlja to pitanje, evenutalno utvrđuje i provodi taj dokaz. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu prema kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine) Ustavni sud je iz priložene dokumentacije utvrdio da apelant nije predlagao izvođenje dokaza svjedočenjem Gorana Reljića i Milovana Đukerića, pa Ustavni sud zaključuje da apelant navedeni prigovor prvi put ističe pred Ustavnim sudom. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev», pa su očigledno (prima facie) neosnovani navodi apelanta da je osporenim odlukama došlo do povrede iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović