Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1194/08 (M. C.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1194/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1194/08, rješavajući apelaciju Mladinka Cumbe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladinka Cumbe podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-Gž-

07-001455 od 13. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladinko Cumbo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin, advokat iz Šipova, podnio je 17. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Gž-07-001455 od 13. marta 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 075-0-P-

06-000 266 od 27. aprila 2007. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev Dječijeg obdaništa «Mladost» Šipovo (u daljnjem tekstu: tužitelj-prvotuženi) kojim je tražio da ovaj sud obaveže apelanta da tužitelju-prvotuženom, vlasniku, preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođen od lica i stvari, jednosoban stan u ulici Vojvode Radomira Putnika broj 7, površine 40,40 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 2. izreke iste presude usvojen je protivtužbeni zahtjev apelanta i u odnosu na tužitelja-prvotuženog utvrđeno je da je apelant na temelju bespravnog korištenja za period duži od osam godina stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, što je tužitelj-prvotuženi dužan priznati i sa apelantom zaključiti ugovor o korištenju stana, kao i da mu naknadi troškovi postupka u iznosu od 1.840,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant u toku postupka podnio protivtužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja-prvotuženog kojim je tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu koji je koristio kao bespravni korisnik duže od osam godina, a vlasnik stana, tužitelj-prvotuženi, nije za to vrijeme pokrenuo postupak za njegovo iseljenje. Tokom postupka Osnovni sud je nesporno utvrdio da je tužitelj-prvotuženi vlasnik predmetnog stana i da je sa SDK Filijala Jajce 31. jula 1989. godine zaključio ugovor o zakupu predmetnog stana. Na temelju dopisa Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, odsjek Šipovo utvrđeno je da bivši nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu; Dobrila Pejčinović (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava) nije podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed kao i to da predmetni stan nije proglašen napuštenim i da nije dodjeljivan na privremeno korištenje. Osnovni sud je iz sadržaja zaključka Opštinske uprave SO-e Šipovo od 21. septembra 2000. godine utvrdio da zahtjev tužitelja-prvotuženog za iseljenje apelanta iz predmetnog stana odbačen zbog nenadležnosti jer je od dana useljenja do dana podnošenja zahtjeva proteklo više od tri godine.

3. Na temelju iskaza nositeljice stanarskog prava koja je tokom postupka saslušana u svojstvu svjedoka, te iskaza apelanta Osnovni sud je nesporno utvrdio da se nositeljica stanarskog prva odrekla tog prava jer joj dodijeljen stambeni kredit za popravak porodične kuće, da je apelant bespravni korisnik na predmetnom stanu od jula 1989. godine, a da tužitelj-prvotuženi nije u smislu odredbe člana 30. stav 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZOSO) tražio iseljenje apelanta iz predmetnog stana. Prema navedenom, po mišljenju Osnovnog suda tužitelj-prvotuženi je izgubio pravo pokretanja i vođenja postupka za iseljenje apelanta iz predmetnog stana koji je po sili zakona stekao stanarsko pravo, a postupak se više ne može voditi jer je nastupila zakonska prekluzija.

4. Tužitelj-prvotuženi je protiv prvostepene presude Osnovnog suda podnio žalbu. Rješavajući o žalbi, Okružni sud je donio presudu, broj 011-0-Gž-07-001455 od 13. marta 2008. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je apelant obavezan da tužitelju-prvotuženom kao vlasniku preda u posjed i slobodno raspolaganja, oslobođen od lica i stvari predmetni stan, a protivtužbeni zahtjev aplanta kojim je tražio da se utvrdi da je stakao stanarsko pravo na predmetnom stanu na temelju bespravnog korištenja duže od osam godina je odbijen. Okružni sud je u svom obrazloženju naveo da je tužitelj-prvotuženi žalbom htio da ukaže na činjenicu da je apelant u svojstvu nosioca stanarskog prava otkupio stan u Jajcu, te da bi izvršenjem osporene prvostepene presude, u slučaju njene prvosnažnosti, apelant stekao stanarsko pravo na još jednom stanu, što je u suprotnosti sa odredbom člana 12, stav 1. ZOSO, te stekao pravo na otkup još jednog stana što je opet u suprotnosti sa odredbom člana 9. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/00, 18/01, 35/01, 47/02, 65/03, 3/04, 2/05, 67/05, 118/05, 70/06 i 38/07). Obrazlažući dalje Okružni sud je naveo da je tužitelj-prvotuženi prvi put u žalbenom postupku istakao gore navedeno kao novu činjenicu, uz obrazloženje, da je do novih saznanja došao tek po prijemu prvostepene presude, te da će naknadno dostaviti dokaze kojim će nove činjenice potkrijepiti. Uz dopunu žalbe, tužitelj-prvotuženi je dostavio dokaz, ovjerenu kopiju ZK izvatka broj 1006 k.o. Jajce. Kako je tužitelj-prvotuženi imao interes za utvrđivanje činjenice koju je kao novu istakao u žalbi, te kako iz njegovog ponašanja proizilazi da je bio zainteresovan za vođenje predmetne parnice, Okružni sud je zauzeo stav da je očigledno da novu činjenicu i dokaz tužitelj-prvotuženi nije mogao istaći bez svoje krivice, u toku trajanja postupka pred prvostepenim sudom jer sa istim u to vrijeme nije raspolagao. Odlučujući o žalbi Okružni sud je odlučio otvoriti raspravu u predmetnoj pravnoj stvari u smislu odredbe člana 217. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) radi utvrđenja novih činjenica i izvođenja novog dokaza, a zbog zauzetog stava ovog suda da nove činjenice i novi dokaz tužitelj-prvotuženi bez svoje krivice nije mogao iznijeti i predložiti do zaključenja glavne rasprave, a da su isti relevantni sa aspekta potpunog i pravilnog činjeničnog utvrđenja i radi pravilne primjene materijalnog prava. Na temelju održane rasprave Okružni sud je ispitao prvostepenu presudu i u cjelosti prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, a izvođenjem novog dokaza na okolnosti nove činjenice istaknute u žalbi, ovaj sud je utvrdio da je apelant na temelju kupoprodajnog ugovora od 20. marta 2003. godine uknjižio pravo vlasništva na stanu u Jajcu na kojem je postojalo stanarsko pravo, te da je na temelju kupoprodajnog ugovora od 23. marta 2004. godine navedeni stan prodao. Prema navedenom utvrđenju Okružni sud je našao da su osnovani navodi žalbe tužitelja-prvotuženog da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jajcu, koji je otkupio, a što je po ocjeni ovog suda odlučno za pravilno primjenu materijalnog prava. Naime, odredbom člana 12. stav 1. ZOSO propisano je da građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu, s tim da se u smislu odredbe člana 9. stav 1., a u vezi sa odredbom člana 10. Zakona o privatizaciji državnih stanova, stan u državnoj svojini na kojem postoji stanarsko pravo se može otkupiti od strane nosioca stanarskog prava. Po mišljenju Okružnog suda usvajanjem protivtužbenog zahtjeva, apelant bi stekao pravo na otkup stana, a time bi nastao ništav ugovor imajući u vidu odredbu člana 14. Zakona o privatiziaciji državnih stanova, kako se to osnovano ističe u žalbi. Okružni sud je na kraju naveo da nije sporno da je tužitelj-prvotuženi vlasnik predmetnog stana, a da je neposredni posjednik istog apelant, te obzirom na navedeno i činjenicu da apelant nema valjan osnov za korištenje predmetnog stana obavezan je predmetni stan vratiti vlasniku.

5. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je nesporna činjenica da je on kao bespravni korisnik duže od osam godina stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu te da je tužitelj-prvotuženi u žalbi naveo nove činjenice, a tek nakon pet mjeseci pošto je istekao žalbeni rok Okružnom sudu je dostavljen dokaz, ZK izvadak. Okružni sud je na temelju nove činjenice istaknute u žalbi i novog dokaza ocijenio protivtužbeni zahtjev neosnovanim čime je, po mišljenju apelanta, Okružni sud povrijedio odredbe ZPP razmatrajući dokaz koji je dostavljen nakon što je istekao rok za žalbu, a da pri tome nije dato obrazloženje zbog čega dokaz nije dostavljen u «razumnom roku». Pravni stav Okružnog suda da bi usvajanjem protivtuženog zahtjeva apelant stekao pravni osnov za otkup stana je bez «pravnog značaja» jer je apelant protivtužbenim zahtjevom tražio samo utvrđivanje statusa nosioca stanarskog prava, pa je po mišljenju apelanta Okružni sud trebao razmatrati protivtužbeni zahtjev samo u tom kontekstu, bez ocjene da bi presuda poslužila za otkup stana. Zbog svaga navedenog, apelant smatra da je Okružni sud povrijedio odredbe ZPP, materijalnog prava kao i prava zagarantovana ustavom, odnosno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu kao i pravo dom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocjene činjenice i dokaze, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocjene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija, broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka, broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju apelant se žali na presudu Okružnog suda kojom je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom obzirom da je Okružni sud na temelju novih činjenica i novog dokaza koji je dostavljen, bez obrazloženja, nakon što je protekao rok za žalbu odbio njegov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio samo utvrđenje činjenice da je na temelju bespravnog korištenja duže od osam godina stekao status nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, bez daljnjih ocjena Okružnog suda, čime je Okružni sud izašao iz okvira protivtužbenog zahtjeva. U vezi sa navedenim Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 207. stav 1. ZPP propisano da se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Iz priložene dokumentacije je vidljivo da je Okružni sud imao u vidu gore citiranu odredbu i u obrazloženju jasno istakao da je tužitelj-prvotuženi po prvi put u žalbi istakao činjenicu da je apelant u svojstvu nosioca stanarskog prava već otkupio stan u Jajcu, koji je u međuvremenu i prodao, a da je do tog saznanja došao tek po prijemu prvostepene presude, te da je u toku prikupljanje dokaza kojim će se navedeno dokazati. Okružni sud je na temelju okolnosti parničnog postupka kao i na temelju ponašanja tužitelja-prvotuženog ocijenio da tužitelj-prvotuženi bez svoje krivice nije mogao istaći nove činjenice i dokaze u toku trajanja postupka pred prvostepenim sudom jer sa istim tada nije raspolagao. Nakon navedenog, Okružni sud je u skladu sa odredbom člana 217. stav 2. ZPP zakazao raspravu radi utvrđivanja novih činjenica i izvođenja novog dokaza iz koje je proizašlo da su osnovani navodi istaknuti u žalbi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na stanu u Jajcu, koji je otkupio, a što je po ocjeni ovog suda od bilo od odlučnog značaja za primjenu materijalnog prava.

10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u potpunosti ispoštovao proceduru propisanu odredbama ZPP, da je svoju odluku dovoljno jasno obrazložio, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne I Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant, također, smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na dom zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijlno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te kako uz apelaciju nije dostavljen dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1194/08 (M. C.) | Sudska praksa | Aktio