Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1234/08 (F. D.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1234/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1234/08, rješavajući apelaciju Filipa Duspera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Filipa Duspera podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-07-000315 od 18. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Filip Dusper (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 23. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000315 od 18. marta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.228/04 od 6. jula 2006. godine odbijen je u cjelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud obaveže «Drvoprodukt» doo Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime neisplaćenih plaća u vremenskom periodu od avgusta 2000. godine do juna 2003. godine isplati ukupan iznos od 14.249,00 KM i to u pojedinačnim iznosima preciziranim u izreci presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog obroka koji dospijeva prvog u slijedećem mjesecu, pa do konačne isplate kao i da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom, apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu 2.160,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka ostalo sporno da li je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke je utvrđeno da je apelant kod tuženog obavljao neke poslove, ali da vještak nije mogao pronaći dokaze da je apelant zaista bio u radnom odnosu. Nadalje, na temelju vještačenja je utvrđeno da kod tuženog ne postoji obračunska lista za apelant, već samo evidencija iz koje je vidljivo da je apelant primio plaću za septembar i oktobar 2001. godine, te juli 2002. godine dok za preostale mjesece postoje blagajnički izdaci o isplaćenoj akontaciji. Utvrđeno je i to da kod tuženog ne postoji evidencija o dolascima apelanta na posao.
4. U svom obrazloženju Općinski sud je istakao da je tuženi u svom iskazu naveo da je apelant radio «na crno», bez zaključenog ugovora o radu, da ne bi izgubio pravo na skrb propisanu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti vojnih invalida i obitelji poginulih i nestalih branitelja koju imaju korisnici lične invalidnine pod uslovom da nisu zaposleni. Općinski sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je primalac skrbi po osnovu lične invalidnine, ali neovisno od te činjenice, teret dokazivanja radno-pravnog statusa je na samom apelantu koji nije dostavio ni neki drugi dokaz iz kojeg bi se utvrdilo da je u vremenskom periodu na koje se odnosi njegovo potraživanje bio u radnom odnosu kod tuženog. Na temelju akontacija koje su isplaćene apelantu Općinski sud je samo mogao utvrditi činjenicu da je apelant obavljao određene poslove kod tuženog, ali ne i u kom odnosu, jer se moglo raditi i o povremenim poslovima za koje isplata ne mora biti regulisana kao zaposleniku u stalnom radnom odnosu. Polazeći od činjenice da je odredbama Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH», br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je teret dokazivanja na strankama, a da apelant nije dokazao svoje navode iz tužbenog zahtjeva, ovaj sud je primjenom odredbe člana 126 ZPP u situaciji kada sa sigurnošću nije mogao utvrditi osnovnu činjenicu da je apelant bio u radnom odnosu odlučio da isti odbije.
5. Rješavajući o žalbi apelanta podnesnoj protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu, broj 007-0-Gž-06-000 914 od 21. septembra 2006. godine kojom je žalba kao neosnovana odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Nakon preispitivanja prvostepene presude u kontekstu istaknutih žalbenih navoda Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana jer je pravo na plaću vezano za postojanje radnog odnosa, a apelant to tokom postupka nije dokazao, iako je suprotno navodima žalbe, na njemu bio teret dokazivanja. U svom obrazloženju Kantonalni sud je istakao da je u smislu odredbi Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH». br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), radni odnos nastaje zaključivanjem ugovora o radu između zaposlenika i poslodavca, u pismenom ili usmenom obliku. Apelant tokom postupka nije dokazao da je sa tuženim zaključio ugovor o radu, bilo pismeno ili usmeno, niti se odazvao pozivu prvostepenog suda za saslušanje u svojstvu parnične stranke, iako je, u skladu sa odredbom člana 123. stav 1. ZPP, bio dužan da dokaže činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Kantonalni sud je na temelju izjave apelanta koja je priložena u spisu utvrdio da je apelant ratni vojni invalid, pa je ovaj sud ocijenio da je ta činjenica pretstavljala prepreku da apelant zasnuje radni odnos, obzirom da pravo na skrb mogu ostvariti samo nezaposleni korisnici lične invalidnine. Na kraju, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom, broj 070-0-Rev-07-000315 od 18. marta 2008. godine reviziju odbio. U svom obrazloženju Vrhovni sud je naveo da iz činjenica koje su nižestepeni sudovi utvrdili proizilazi da apelant nije bio zaposlenik tuženog, da je kod tuženog radio «na crno», da je ratni vojni invalid, da po tom osnovu nije mogao ostvariti prava kao zaposlenik, da nije dokazao da je bio u radnom odnosu kod tužene, pa je slijedom navedenog utvrđenja u cjelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta usmjeren na novčana potraživanja. Prema mišljenju Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su u svojim odlukama pravilno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant je svoja novčana potraživanja tražio iz radnog odnosa kod tuženog koji je navedeno osporavao iz razloga što sa apelantom nikada nije zaključen ugovor o radu, iako mu je takav akt nuđen. Prema tome apelant je tokom postupka morao dokazati postojanje radnog odnosa kao prethodno pitanje u predmentoj parnici. Kako su nižestepeni utvrdili da apelant navedeno nije dokazao to je pravilno primjenjeno materijalno pravo kada je apelantov zahtjev za isplatu novčanog potraživanja odbijen. Revizijski prigovor apelant kojim se poziva na primjenu odredbe člana 105. ZOR, po mišnjenju ovog suda nije osnovan jer je ovom odredbom propisano da se u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja ugovori o radu prenose na novog poslodavca uz saglasnot zaposlenika, u skladu sa Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH, broj 54/05; u daljnjem tekstu: Koleketivni ugovor). U konkretnom slučaju, promjenom poslodavca «Šipad-Šperploča» doo Mostar u kojem je apelant ranije radio, u tuženog, koja promjena je nastupila 1. jula 1998. godine, je bilo moguće primijeniti ovu odredbu, ali samo uz saglasnost zaposlenika. U konkretnom slučaju, budući da je utvrđeno da je tuženi apelanta pozivao da potpiše novi ugovor o radu, a da to apelant nije prihvatio, ispravan je zaključak nižestepenih sudova da tuženi time nije prenio ugovor o radu koji je apelant zaključio sa svojim prednikom. Sama činjenica da je tuženi apelantu isplaćivao određene naknade i nakon perioda preuzimanja prava i obaveza od prednika tuženog, automatski ne dokazuje pravni osnov koji bi apelantu obezbijedio zaštitu svog prava iz radnog odnosa u sudskom postupku. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizijski prigov da je drugostepeni sud pogrešeno primjenio materijalno pravo te da je navedeni sud svojom odlukom povrijedio odredbe parničnog postupka .
7. Apelant se žali da je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na rad i zaradu po osnovu rada iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant dalje navodi da mu nije jasno zašto je sud uopće doveo u pitanje činjenicu da je aplant bio zaposlen kod tuženog, obzirom da je svoje tvrdnje valjano dokazao, a što je uostalom potvrdio i stalni sudski vještak u svom nalazu utvrdivši da tuženi na ime duga treba da mu isplati iznos od 14.249,00 KM. Dalje, apelant ističe da su «kod tog suda» vođeni identični postupci u kojim je zauzeto stanovište da se prema odredbi člana 68. ZOR plaće zaposlenika utvrđuju na temelju Kolektivnog ugovora.. Također, apelant ističe da obzirom da tuženi nije donio Pravilnik o radu, visina plaće koju je tuženi trebao da isplati je trebalo utvrditi prema odredbi člana 5. Kolektivnog ugovora. Na kraju apelant je ukazao na činjenicu da, prema odredbama ZOR, ugovor o radu može biti sklopljen pismeno ili usmeno, a poslodavac je dužan, u slučaju da ne zaključi ugovor o radu u pismenoj formi, zaposleniku uručiti pismenu izjavu, a u slučaju da je ne uruči, takav ugovor će se smatrati ugovorom sklopljenim na neodređeno vrijeme.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, u suštini, odnose na tvrdnju da su redovni sudovi, odnosno Vrhovni sud, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a što je, zapravao, apelant već isticao u reviziji. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime Ustavni sud nije nadležan supstituriati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova u ocjeni činjenica i dokaza koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija, broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede Ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način kako to zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka, broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).
11. Na temelju odredbe člana 123. stav 1. ZPP svaka stranka je dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoje zahtjev. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u postupku utvrdili da apelant, suprotno citiranoj odredbi, nije uspio dokazati da je bio u radnom odnosu kod tuženog u periodu na koji se odnosi njegov tužbeni zahtjev. Ono što su redovni sudovi sa sigurnošću utvrdili, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, jeste da je apelant obavljao neke poslove kod tuženog «na crno», da je mu je za te poslove isplaćivana novčana naknada, da mu je tuženi nudio da zaključe ugovor o radu, što apelant nije prihvatio jer bi kao ratni vojni invalid izgubio pravo na skrb. Ustavni sud zapaža da navedeno apelant tokom postupka nije osporavao, pa njegove navode istaknute u apelaciji da je tokom postupka «sve dokazao» i da mu nije jasno zašto su sudovi uopšte doveli u pitanju njegov status zaposlenika smatra neosnovanim i paušalnim.
12. Nadalje, apelant navodi da su pred istim sudovima vođeni «isti postupci» sa drugim tužiteljima u kojim postupcima je zauzeto stajalište da se plaće zaposleniku prema odredbi člana 68. ZOR utvrđuju na temelju Kolektivnog ugovora. Navedeno Ustavni smatra neosnovanim jer zaključci sudova na koje se apelant poziva se ne mogu primijeniti, odnosno, nisu relevantni u konkretnom slučaju, obzirom na činjenicu da apelant tokom postupka nije dokazao odlučnu činjenicu da je bio zaposlenik tuženog, što pretstavlja ključnu pretpostavku da bi se sud uopšte upustio u raspravu o visini plaće, odnosno načinu na koji se ista obračunava.
13. Nakon navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na rad i pravo na zaradu iz člana
6. Međunarodnog pakta, koji se u suštini odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, odnosno na pravičnost postupka koji je okončan osporenom presudom, što je zaštićeno standardima prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati ove navode apelacije, obzirom da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već razmotrio.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović