Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1239/08 (S. M.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Testament
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1239/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1239/08, rješavajući apelaciju Stojke Mataradžije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stojke Mataradžije podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-001234 od 17. januara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž: 1710/05 od 16. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-523/02 od 1. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojka Mataradžija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sakib Mataradžija, advokat iz Sarajeva, podnijela je 24. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-001234 od 17. januara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž: 1710/05 od 16. januara 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-523/02 od 1. novembra 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj P-523/02 od 1. novembra 2004. godine koja je u cjelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž: 1710/05 od 16. januara 2006. godine utvrđeno je da zaostavštinu iza umrlog Džemala Sabljića (u daljnjem tekstu: testator) čini ¼ dijela kuće sagrađene na k.č. broj 1078 u naravi kućište i dvorište površine 179 m2 upisane u ZK uložak broj LIV/691 k.o. Sarajevo što čini stan na prvom spratu lijevo, površine 56 m2 i dvorište na k.č. broj 1077 površine 100 m2 upisano u ZK uložak broj LVI/691 k.o. Sarajevo, čime je ugovor o kupoprodaji broj Ov. I-6157/94 od 30 avgusta 1994. godine kojim je apelantica stekla vlasništvo na predmetnom stanu ništav, te je apelantica dužna trpiti da se na osnovu ove presude briše kao suvlasnik i nosilac prava korištenja na predmetnim nekretninama upisanim u ZK uložak broj LIV/691 k.o. Sarajevo, te je utvrđeno da je Ifeta Sabljić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kao zakonska nasljednica drugog nasljednog reda iza umrlog testatora po osnovu nasljeđa stekla pravo vlasništva i korištenja na predmetnim nekretninama, te da se tužiteljica na temelju ove presude uknjiži kao suvlasnik i nosilac prava korištenja na predmetnim nekretninama upisanim u ZK uložak broj LIV/691 k.o. Sarajevo sa dijelom ¼. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tokom dokaznog postupka proveo dokaze uvidom i čitanjem spisa Osnovnog suda I u Sarajevu broj R-354/92 sa sudskim testamentom i zapisnikom od 16. oktobra 1992. godine, spis Općinskog suda I u Sarajevu, broj: P-132/96 sa presudom od 7. decembra 2002. godine i presudom Kantonalnog suda u Sarajevu, broj GŽ-475/01 od 16. maja 2001. godine, ZK izvadak broj LVI/691 k.o. Sarajevo sa stanjem od 16. jula 2001. godine, vjerodostojnu fotokopiju DN-spisa ZK ureda ovog suda, broj 144/96 i broj 369/96, spis Općinskog suda I, broj O-32/93 sa ostavinskim rješenjima od 12. aprila 1994. godine i 14. aprila 1995. godine, rješenje Općinskog suda I, broj O-420/02 od 22. marta 2002. godine, ugovor o kupoprodaji nekretnina od 20. septembra 1994. godine, rješenje Kantonalnog suda, broj GŽ-200/03 od 18. marta 2003. godine.

3. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je testament sačinjen na licu mjesta 16. oktobra 1992. godine kojim je testator svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, za slučaj smrti, ostavio u vlasništvo Jasminu Biso (u daljnjem tekstu: testamentarni nasljednik) koji je rješenjima ovog suda od 12. aprila 1993. godine i 14. aprila 1995. godine proglašen testamentarnim nasljednikom iza umrlog testatora i to na zaostavštini koju čine kuća sagrađena na k.č. 1078 i dvorište na k.č. 1077 upisane u ZK uložak broj LIV k.o. Sarajevo sa dijelom ¼, putničko vozilo marke Zastava 101 Confort, pokretne stvari u stanu i garaži ispod stana, te nekretnine upisane u ZK uložak broj 1954 k.o. Pale.

4. Tokom postupka je dalje utvrđeno da je u parničnom postupku koji su pokrenuli tužiteljica, Izet Sabljić i Izeta Sabljić protiv testamentarnog nasljednika radi poništenja testamenta utvrđeno da testament od 16. oktobra 1992. godine nije pravno valjan, da ne proizvodi pravne posljedice, ostavinska rješenja Općinskog suda od 12. aprila 1993. godine i 14. aprila 1995. godine su stavljena van snage, te je utvrđeno da se ostavinski postupak iza umrlog testatora ima provesti po zakonu, što je testamentarni nasljednik dužan trpiti da se upisi na temelju navedenih rješenja brišu u zemljišnim knjigama. Nadalje, u obrazloženju je navedeno da je na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 20. septembra 1994. godine utvrđeno da je isti zaključen između testamentarnog nasljednika kao prodavca sa jedne strane i apelantice kao kupca sa druge strane, a da je predmet kupoprodaje kuća sagrađena na k.č. 1078 sa pravom korištenja zemljišta na k.č. 1077 sve iz ZK uloška broj LIV/691 k.o. Sarajevo. Navedeni ugovor o kuporodaji je proveden u zemljišnim knjigama tako da je apelantica u navedeni ZK uložak upisana kao suvlanica sa dijelom ¼. Nadalje, iz ostavinskog rješenja Općinskog suda I od 22. marta 2002. godine je utvrđeno da je tužiteljica, kao sestra testatora, proglašena prezumptivnim nasljednikom drugog nasljednog reda.

5. Na temelju ocjene provedenih dokaza Općinski sud je našao neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije istaknut od strane apelantice jer je tokom postupka utvrđeno da je tužiteljica proglašena zakonskim nasljednikom drugog nasljednog reda iza umrlog testatora. Također, prigovor nedostatka pasivne legitamacije je po mišljenju Općinskog suda neosnovan jer je apelatnica upisana kao vlasnik predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama, a tužbom se zahtjeva uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. U obrazloženju je dalje istaknuto da je poništenjem testamenta, na temelju kojeg se testamentarni nasljednik upisao kao vlasnik predmetnih nekretnina, zapravo prestao i pravni osnov za sticanje prava vlasništva testamentarnog nasljednika na predmentim nekretninama. Kako je tužiteljica rješenjem Općinskog suda I u Sarajevu broj O-420/02 od 22. marta 2002. godine proglašena zakonskim nasljednikom to je, u skladu sa odredbom člana 42. Zakona o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03), stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Općinski sud je i ostale prigovore apelantice ocijeni irelevantnim, pa i onaj koji se odnosi na to kada je prijedlog za uknjižbu kupoprodajnog ugovora predat sudu jer je u vrijeme upisa tužene u zemljišne knjige već postojala zabilježba spora koji se vodio pred ovim sudom radi poništenja testamenta. Na kraju Općinski sud je zaključio da apelantici pripada pravo da regresnom tužbom traži povrat isplaćenih novčanih sredstava na ime kupoprodajnog ugovora.

6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-1710/05 od 16. januara 2006. godine, žalba apelantice na prvostepenu presudu je odbijena. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno primjenio materijalni propis prihvatajući razloge prvostepenog suda kojim slobodnu ocjenu dokaza ograničava općim pravilima i zakonitostima sudskog mišljenja, logike i iskustva. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud detaljno raspravio i analizirao svaki dokaz cijeneći ga pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima, pravilnom primjenom odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH». br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), te je na temelju takvog utvrđenja zaključio da je prvostepena presuda pravilna i na zakonu zasnovana.

7. Protiv drugostepene presude, apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom, broj 070-0-Rev-06-001234 od 17. janaura 2008. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Ujedno, odbijen je i zahtjev tužiteljice kojim je tražila da joj apalantica naknadi troškove odgovora na reviziju. Vrhovni sud je u svom obrazloženju je naveo da apelantica ponovno neosnovano ukazuje na pogrešku u označavanju broja prvostepene presude jer su nižestepeni sudovi, u skladu sa odredbom člana 195. stav 1. ZPP, grešku ispravili. Neosnovan je revizioni prigovor da drugostepeni sud nije cijenio žalbene navode jer je, naprotiv, drugostepeni sud, prema mišljenju Vrhovnog suda, ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja kako je propisano odredbom člana 231. ZPP pa nije došlo do povreda odredaba ZPP. Vrhovni sud je dalje istakao da je drugostepeni sud ponovio pravilan zaključak prvostepenog suda da je ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, stana, ništav jer je poništen testament na temelju koga je testamentarni nasljednik, kao prodavac, raspolagao nasljeđenim nekretninama. Poništenjem testamenta pravosnažnom presudom Općinskog suda I, prestao je i pravni osnov za raspolaganje nasljeđenim nekretninama od strane testamentarnog nasljednika. Nadalje, poništenjem testamenta kao osnova za sticanje prava na nekretninama koje su predmet kupoprodaje, nastupila je i ništavost kupoprodajnog ugovora u smislu odredbe člana 52. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94). Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim i istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije obzirom da nije bilo nužno da se u ulozi tuženog pojavi testamentarni nasljednik koji, niti posjeduje predmetne nekretnine, niti je upisan kao vlasnik u zemljišne knjige. Kako je tužiteljica rješenjem Općinskog suda I, broj O-420/2002 od 22. marta 2002. godine proglašena prezumptivnim nasljednikom drugog nasljednog reda iza umrlog testatora, te kako je u parničnom postupku utvrđeno da testament nije pravno valjan i da ne proizvodi pravno dejstvo, tužiteljica je aktivno legitimisana da u predmetnom sporu ostvari svoja prava na zaostavištinu iza umrlog brata, odnosno testatora.

8. Vrhovni sud je još naveo da je u predmetnom činjenično-pravnom odnosu prethodno u posebnoj parnici odlučeno o činjenicama od kojih zavisi pravo tužiteljice na nasljeđe, nakon čega je tužiteljica proglašena prezumptivnim nasljednikom na imovini testatora jer se imovina u vrijeme donošenja ovog rješenja nije vodila na testatoru. Prema utvrđenju nižestepenih sudova u vrijeme upisa prava vlasništva apelantice na kupljenoj nekretnini postojala je zabilježba spora, pa je apelantica morala znati da se u vazi sa predmetnim nekretninama vodi spor.

9. Na temelju gore navedenog, Vrhovni sud je reviziju ocijenio neosnovanom.

10. Apelantica ističe da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su osporene presude nepravilne i nezakonite, te da je u istim došlo do niza povreda odredaba procesnog i materijalnog prava. Prema mišljenju apelantice, obzirom da je tužbom tužiteljice istaknula više zahtjeva isti nisu mogli biti presuđeni istom presudom. Povredu prava apelantica vidi i u činjenici što je Općinski sud grubo kršeći odredbe Zakona o vanparničnom postupku utvrdio da je tužiteljica nasljedica iza testatora obzirom da se nasljedstvo i zaostavšitna raspravlja u ostavinskom postupku. Apelantica smatra da je tužba mogla biti podnesena samo radi utvrđenja ništavosti ugovora o kupoprodaji, pa bi se tek nakon toga u ostavinskom postupku moglo odlučivati o nasljednicima i raspravljati zaostavština umrlog testatora. Tužbeni zahtjev je morao biti usmjeren prema testamentarnom nasljedniku kao prodavcu, što je apelantica tokom postupka isticala, ali su sudovi ovaj prigovor ocijenili neosnovanim. Osporenim presudoma povrijeđeno je apelanticino pravo na imovinu tim prije što je apelantica nakon zaključenog kuprodajonog ugovora u stan uložila značajna sredstva u otklanjanju ratne štete.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocjene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je evenutualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evrpsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1239/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio