Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1267/08 (B. H.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 177
- Zakon o radu · čl. 103
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 20
- Zakon o radu
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 20
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 387
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1267/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1267/08, rješavajući apelaciju Bahrije Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bahrije Husića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-
001843 od 14. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bahrija Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teočaka, kojeg zastupa Edvin Agić, advokat iz Tuzle, podnio je 25. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001843 od 14. marta 2008. godine.
2. Stavom prvim izreke Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1931/05 od 7. novembra 2007. godine obavezana je Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, regresa za godišnji odmor za 2000, 2001. i 2002. godinu, kao i naknade za topli obrok za period od 1. februara 2003. godine do 1. decembra 2004. isplati iznose pobliže precizirane u izreci presude zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 21. oktobra 2005. godine kao dana podnošenja tužbe. Istom presudom tužena je obavezna da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.036,69 KM, a stavom drugim izreke odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tokom postupka nesporno utvrđeno da je apelant bio zaposlenik kod tužene od 25. septembra 1997. godine. Referirajući se na prigovore tužene o neblagovremenosti podnesene tužbe, odnosno zastarjelosti potraživanja, Općinski sud je te progovore ocijenio neosnovanim s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o novčanim potraživanjima pa se odredba člana 103. Zakona o radu («Službene novine Federacije BiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), na koju se tužena poziva, ne može odnositi na ocjenu blagovremenosti pojedinačnih nezakonitih akata koje je donio poslodavac i koja ne predstavljaju novčana potraživanja. I prigovor zastarjelosti apelantovog potraživanja Općinski sud je ocijenio neosnovanim u smislu odredbe člana 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirivanja unutarnjih obaveza Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 66/04; u daljnjem tekstu: Zakon o utvrđivanju). Naime, citiranom odredbom je propisano da opće obaveze Federacije BiH predstavljaju dugovi nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine, a, između ostalih, to su obaveze nastale po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) i Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: VF). Dalje, odredbom člana 5. stav 2. tačka 4. Zakona o utvrđivanju je propisano da će Federacija BiH izmiriti opće obaveze preuzete odredbom člana 4, odnosno neisplaćene plaće i naknade zaposlenika FMO-a i VF u gotovini, dok je odredbom člana 7. propisano da će Federacija BiH navedeno izmiriti u periodu od četiri godine počevši od fiksne 2004. godine.
3. Općinski sud je na temelju potvrde tužene od 28. aprila 2004. godine utvrdio visinu potraživanja za plaće i regres. Ovaj sud je našao opravdanim i apelantova potraživanja za naknadu toplog obroka s obzirom na to da je odredbama člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH («Službene novine Federacije BiH» broj 23/00) i člana 9. stav 1. u vezi sa odredbom člana 20. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika FMO-a i drugih tijela Federalne uprave («Službene novine Federacije BiH» br. 44/98, 43/00 i 49/00) i odredbe člana 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim primanjima koja nemaju karakter plaća («Službene novine Federacije BiH» broj 34/04) propisano pravo na isplatu naknade za ishranu za vrijeme rada u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
4. Općinski sud je odbio dio apelantovog potraživanja za naknadu na ime toplog obroka za 60 dana jer je u toku postupka utvrđeno da je apelant tokom 2003. i 2004. godine koristio po 30 radnih dana godišnjeg odmora, a za koje vrijeme apelantu ne pripada pravo na topli obrok.
5. Rješavajući o žalbi tužene, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-07-001843 od 14. marta 2008. godine kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu prvom izreke tako da je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužena na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, te na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora (regresa) u 2000. i 2001. godine isplati iznose precizirane u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom od 21. oktobra 2005. godine, dok su troškovi postupka umanjeni sa iznosa od 1.036,69 KM na iznos od 563,11 KM. U preostalom dosuđujućem dijelu sadržanom u stavu prvom izreke, prvostepena presuda je potvrđena, dok je u stavu drugom ostala neizmijenjena. Ujedno je odbijen i apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno raspravio i razriješio materijalnopravni prigovor tužene o zastari predmetnog potraživanja nepravilno zaključivši da je ovaj prigovor neosnovan u smislu odredaba člana 4, člana 5. stav 2. tačka 4. i člana 7. stav 1. Zakona o utvrđivanju. Naime, tačno je da je odredbom člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona o utvrđivanju ustanovljeno da u unutarnji dug Federacije BiH spadaju i obaveze temeljem neisplaćenih plaća i dodataka FMO-a i VF, ali, prema mišljenju Kantonalnog suda, ovom odredbom je samo utvrđena obaveza tužene koja je preuzela izmirenje neisplaćenih netoplaća i dodataka u periodu od četiri godine, počevši od fiskalne 2004. godine. Kantonalni sud je, dalje, istakao da time nije došlo do priznanja duga neposredno ili posredno, što bi dovelo do prekida zastarjelosti u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list Republike BiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Prema mišljenju Kantonalnog suda, i u slučaju da se prihvati pravni stav da je Zakonom o utvrđivanju došlo do priznanja predmetnog duga, apelant bi bio dužan prihvatiti i sve druge pravne učinke navedenog zakona koji se tiču načina i vremena ispunjenja obaveza. U skladu sa navedenim, apelant bi bio dužan prihvatiti i odredbu člana 7. Zakona o utvrđivanju prema kojoj će Federacija BiH svoje obaveze izmiriti u periodu od četiri godine, počevši od fiskalne 2004. godine, pri čemu će se godišnjim proračunom Federacije BiH utvrditi kategorije i iznos gotovinskog plaćanja u tekućoj fiskalnoj godini. Stoga bi se u svjetlu navedenog apelantov tužbeni zahtjev činio preuranjenim pa bi u toj situaciji apelantov tužbeni zahtjev valjalo odbiti u smislu odredbe člana 177. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
7. Kantonalni sud se, dalje, u svom obrazloženju pozvao na odredbu člana 106. ZOR-a kojom je propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. U skladu sa navedenim, Kantonalni sud je zaključio da su apelantova predmetna novčana potraživanja, naknade plaća za februar i mart 2001. godine i naknade za korištenje godišnjeg odmora za 2000. godinu i 2001. godinu, zastarjela. Vezano za ostala apelantova potraživanja - naknada za korištenje godišnjeg odmora za 2002. godinu i naknada za topli obrok, Kantonalni sud je utvrdio da ona nisu obuhvaćena zastarom, pa je prvostepenu presudu u ovom dijelu ocijenio pravilnom i zakonitom.
8. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Suština apelantovih navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnju o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da ono nije sporno, ali smatra da je tužena priznala dug donošenjem zaključka o listi odgođenih plaćanja iz budžeta Federacije BiH za 2002. godinu, kojim je prolongirana isplata duga. Apelant, također, smatra da je drugostepeni sud proizvoljno tumačio i odredbe Zakona o utvrđivanju kao lex specialis u ovoj pravnoj stvari kada je izrazio stav da navedenim zakonom tužena nije priznala dug, što bi dovelo do prekida zastarjelosti. Apelant je na kraju istakao da su redovni sudovi u Sarajevu povodom istih činjeničnih i pravnih pitanja odlučili drugačije, utvrdivši da je došlo do prekida zastare.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanja, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
11. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava ovog suda, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U vezi sa ovim pitanjem, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud usvojio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, regresa za period od 2000. do 2002. godine i toplog obroka za period od 1. februara 2003. godine do 1. decembra 2004. godine. Prvostepeni sud je prigovor apsolutne zastare potraživanja koji je istaknula tužena ocijenio neosnovanim pozivajući se na odredbe Zakona o utvrđivanju, prema kojima je, prema mišljenju Općinskog suda, tužena priznala dug. U postupku povodom žalbe tužene Kantonalni sud je djelimično preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine, te regresa za 2000. i 2001. godinu jer je ocijenio istaknuti prigovor apsolutne zastare potraživanja djelimično osnovanim. Imajući u vidu razloge koje je Kantonalni sud naveo u obrazloženju svoje presude, Ustavni sud zaključuje da je Kantonalni sud logično i uvjerljivo obrazložio svoju presudu, a pri tome se dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne čini proizvoljnim ili neprihvatljivim. Ustavni sud napominje da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
13. U vezi sa ostalim navodima, odnosno navodima o kršenju prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz člana II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem prava na imovinu i prava na nediskriminaciju, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović