Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1079/08 (Ahmed Hamdan Ali Ferwan)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Miješanje u porodični život
  • Državljanstvo
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1079/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 1079/08, rješavajući apelaciju Ahmeda Hamdana Ali Ferwana, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točke 4. i 9. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeda Hamdana Ali Ferwana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine i Rješenja Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, Uprave administracije Sarajevo, broj 05/1-1-13-4-18/03 od 27. ožujka 2003. godine, u odnosu na članak II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeda Hamdana Ali Ferwana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine i Rješenja Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, Uprave administracije Sarajevo, broj 05/1-1-13-4-18/03 od 27. ožujka 2003. godine, u odnosu na članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i u odnosu na članak 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u svezi sa člankom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeda Hamdana Ali Ferwana podnesena protiv Odluke Komisije za razmatranje statusa osoba naturaliziranih poslije 6. travnja 1992. godine i prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine od 18. siječnja 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Ahmed Hamdan Ali Ferwan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amila Kunosić-Ferizović, odvjetnica iz Tuzle, podnio je 3. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Komisije za razmatranje statusa osoba naturaliziranih poslije 6. travnja 1992. godine i prije stupanja na snagu Ustava Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija) od 18. siječnja 2002. godine kojom mu je oduzeto državljanstvo. U istoj apelaciji apelant se isključivo žalio i na dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u predmetu broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine, u postupku koji je pokrenuo radi stjecanja državljanstva.

2. Apelant je 14. travnja 2008. godine dostavio dopunu apelacije kojom je osporio meritum Presude Vrhovnog suda broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine i Rješenja Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, Uprave administracije Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 05/1-1-13-4-18/03 od 27. ožujka 2003. godine.

3. Apelant je podneskom od 21. travnja 2008. godine dostavio Presudu Vrhovnog suda broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine.

4. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine broj 07/2-

204-2820 od 24. listopada 1995. godine apelant je dobio državljanstvo Republike Bosne i Hercegovine.

5. Odlukom Komisije od 18. siječnja 2002. godine apelantu je oduzeto državljanstvo.

6. Apelant je 11. listopada 2002. godine podnio zahtjev za stjecanje državljanstva Bosne i Hercegovine i državljanstva Federacije Bosne i Hercegovine.

7. Rješenjem Ministarstva broj 05/1-1-13-4-18/03 od 27. ožujka 2003. godine odbijen je apelantov zahtjev za stjecanje državljanstva. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je tijekom postupka utvrdilo da apelant ne ispunjava uvjete iz članka 8. Zakona o državljanstvu FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 43/01) budući da nije priložio dokaz o boravku na teritoriji BiH, odnosno FBiH u trajanju od osam godina.

8. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Vrhovni sud je donio Presudu broj U-1873/3 od 16. lipnja 2006. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Ministarstvo donijelo pravilnu odluku jer apelant nije priložio dokaz o boravku na teritoriji BiH, odnosno FBiH u trajanju od osam godina. Naime, u smislu članka 8. Zakona, odnosno u smislu članka

9. Zakona o državljanstvu BiH («Službeni glasnik BiH» br. 4/97 i 13/99), državljanstvo FBiH, odnosno BiH stranac može steći naturalizacijom, ako pored ispunjenja ostalih uvjeta propisanih tim odredbama, ima prijavljen stalni boravak na teritoriji BiH najmanje osam godina od podnošenja zahtjeva, od čega najmanje posljednje dvije na teritoriji FBiH. Budući da iz spisa, tj. iz uvjerenja Policijske uprave Centar, slijedi da apelant ima prijavljeno prebivalište isključivo na adresi Bjelave broj 2 u Sarajevu u trajanju od 7. studenog 1995. godine, to znači da apelant prije podnošenja zahtjeva za stjecanje državljanstva (11. listopada 2002. godine) nije imao prijavljeni stalni boravak u BiH u trajanju od najmanje osam godina, što predstavlja neophodan uvjet za stjecanje državljanstva po osnovu naturalizacije.

9. U apelaciji od 3. travnja 2008. godine apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, te pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant ističe da do danas nije saznao razlog zašto mu je oduzeto državljanstvo, da je Komisija svoju odluku donijela nakon što joj je oduzet mandat, da nije imao mogućnost osporavanja navedene odluke, da mu nije dostavljena, da je za odluku saznao nakon što je objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 16/02, čime je zapravo počinjena povreda prava na pravično suđenje i povreda prava na djelotvoran pravni lijek. Dalje, apelant navodi da je nakon toga podnio zahtjev za stjecanje državljanstva, koji je Ministarstvo odbilo, zbog čega je podnio tužbu Vrhovnom sudu, međutim, do podnošenja ove apelacije Vrhovni sud nije odlučio. S tim u svezi, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant ističe da njegova cijela obitelj od 1992. godine živi u BiH, te smatra da ima pravo na zaštitu u smislu članka 8. Europske konvencije.

10. U dopuni apelacije od 14. travnja 2008. godine apelant ističe da, u vrijeme podnošenja apelacije, nije znao da je Vrhovni sud donio Presudu broj U-1873/03 još 16. lipnja 2006. godine, jer je nije dostavio ni njemu ni njegovom punomoćniku, čime je onemogućen da blagovremeno podnese apelaciju Ustavnom sudu BiH i Europskom sudu za ljudska prava, zbog čega mu je povrijeđeno pravo da o njegovim građanskim pravima i obvezama odlučuje sud. Dalje, apelant ističe da je nejasno zašto je Vrhovni sud zanemario brojne dokaze koji idu u prilog činjenici njegovog neprekidnog boravka u BiH od 1992. godine. Apelant ističe da je na taj način imao samo formalni pristup sudu, te da je Vrhovni sud odlučio a da ga nije pozvao, odnosno da nije pozvao njegovog punomoćnika da na usmenoj raspravi pojasni dokaze koje je dostavio. Apelant navodi da je Vrhovni sud donoseći navedenu presudu počinio povredu prava na pravično suđenje i povredu prava na djelotvorni pravni lijek. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na privatni i obiteljski život, dom i prepisku garantirano člankom 8. Europske konvencije jer je «u BiH zasnovao užu obitelj sa svojom suprugom i maloljetnim sinom sa kojim je posebno vezan».

11. Podneskom od 21. travnja 2008. godine apelant je dostavio dopis Vrhovnog suda od 10. travnja 2008. godine kojim ga je Vrhovni sud obavijestio da je bila pokušana dostava presude u vrijeme kada je apelantova zastupnica bila na godišnjem odmoru, te da je nakon toga greškom dostava izvršena putem oglasne ploče suda, zbog čega je Vrhovni sud, uz navedeni dopis, apelantu dostavio predmetnu presudu. S tim u svezi, apelant je u podnesku naveo da je apelacija blagovremena s obzirom na to da mu je Vrhovni sud Presudu broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine dostavio uz svoj dopis od 10. travnja 2008. godine.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1, 2. i 4. točke 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Članak 16. stavak 4. točke 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; (9) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

13. Ustavni sud, prije svega, nalazi da se u predmetnom slučaju radilo o dva postupka. Naime, u prvom postupku apelantu je oduzeto državljanstvo i to tijekom 2002. godine, a u drugom postupku, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine, odbijen je apelantov zahtjev za stjecanje državljanstva.

14. Ustavni sud će prvo ispitati apelaciju u odnosu na navode kojima se osporava presuda Vrhovnog suda broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine (postupak kojim je odbijen apelantov zahtjev za stjecanje državljanstva).

15. S tim u svezi, Ustavni sud naglašava da iz dopisa Vrhovnog suda od 10. travnja 2008. godine nesporno proizlazi da se uz taj dopis apelantu šalje i Presuda tog suda broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine. Stoga (iako se ne zna točan datum kad je apelant primio spomenutu presudu Vrhovnog suda), Ustavni sud smatra da je apelacija blagovremena (tj. podnesena u roku od 60 dana računajući od dana prijema) u odnosu na Presudu Vrhovnog suda U-1873/03 s obzirom na to da ju je apelant formalno osporio u dopuni apelacije od 14. travnja 2008. godine, te je navedenu presudu apelant dostavio Ustavnom sudu uz svoj podnesak od 21. travnja 2008. godine tvrdeći da mu je presuda dostavljena uz dopis Vrhovnog suda od 10. travnja 2008. godine. Dopustivost prima facie

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. Apelant smatra kako mu je u postupku koji je pokrenuo radi stjecanja državljanstva a koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj U-1873/03 od 16. lipnja 2006. godine povrijeđeno pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, što obrazlaže činjenicom da je u BiH smještena cijela njegova obitelj, odnosno da je u BiH zasnovao svoju užu obitelj sa suprugom i maloljetnim sinom sa kojim je posebno vezan.

18. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha članka 8. Europske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana člankom 8. Europske konvencije (vidi Europski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Članak 8. Europske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog obiteljskog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stavka 2. tog članka.

19. S ciljem utvrđivanja da li se u konkretnom slučaju radi o povredi članka 8. Europske konvencije, kao prvo treba utvrditi da li je predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, mogao biti od utjecaja na apelantovo pravo na obiteljski život u smislu značenja stavka 1. članka 8. Europske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u apelantovo pravo na «obiteljski život».

20. Ustavni sud zapaža da je, u konkretnom slučaju, nesporno da apelant ima obitelj u Bosni i Hercegovini (suprugu, sina i sl.) kao i da u Bosni i Hercegovini ima prijavljeno prebivalište od 7. studenog 1995. godine. Posmatrajući u tom kontekstu apelantov zahtjev za stjecanje bosanskohercegovačkog državljanstva od 11. listopada 2002. godine, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak mogao biti od utjecaja na apelantov obiteljski život, te da je članak II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članak 8. Europske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju.

21. Drugo je pitanje da li odbijanje apelantovog zahtjeva za stjecanje državljanstva predstavlja miješanje u njegov obiteljski život. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da se u predmetnom postupku utvrđivalo da li apelant ispunjava uvjete za stjecanje državljanstva naturalizacijom, te da je apelantov zahtjev odbijen isključivo zbog toga što «u momentu podnošenja zahtjeva» nije imao prijavljeno prebivalište u Bosni i Hercegovini u trajanju od najmanje osam godina. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, kojom je konačno odbijen apelantov zahtjev za stjecanje državljanstva, ne dovodi se u pitanje apelantova «veza» sa obitelji, odnosno njegovom suprugom i maloljetnim sinom. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporena odluka Vrhovnog suda ne predstavlja miješanje u apelantov obiteljski život.

22. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i obiteljskog života i prepiske iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

Dopustivost ratione materiae

23. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

24. Ustavni sud podsjeća na to da odlučivanje o davanju, odnosno oduzimanju državljanstva spada u djelokrug javnopravnih ovlaštenja određene države koji je isključen iz djelokruga članka 6. Europske konvencije. Ovo pitanje u Bosni i Hercegovine regulirano je Zakonom o državljanstvu BiH. Praksa Europskog suda je izričito stanovišta da, uopće pravo na ulazak, boravak ili pravo da se ne bude protjeran iz određene zemlje, ili njenog određenog dijela, nije pravo koje je garantirano odredbama Europske konvencije čak niti za građane te zemlje. Takva prava su određena javnim pravom putem akata javne uprave iz čega slijedi da pojam «građanska prava» u članku 6. stavak 1. Europske konvencije ne uključuje niti jedno takvo pravo i prema tome niti odluka kojom se dopušta ili odbija ulazak, kao niti postupak u kojem je ta odluka donesena, nisu supsumirani odredbama članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi predstavka broj 3325/67 X, Y, Z, V and W protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zbirka 25 [1968]).

25. Isto tako, u odluci Europskog suda P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva stoji da: «Komisija smatra da postupak koji su provele javne vlasti s ciljem odlučivanja treba li strancu biti dopušteno da ostane u zemlji ili da mu to bude uskraćeno je diskrecione, administrativne prirode i ne uključuje primjenu građanskih prava i obveza u smislu značenja članka 6. Europske konvencije». Komisija, dalje, utvrđuje da zahtjevi za odobrenje boravka spadaju u kategoriju postupaka kojim se ne utvrđuju građanska prava i obveze prema članku 6. Europske konvencije. Prema tome, Komisija mora odbaciti ovaj zahtjev kao ratione materiae inkompatibilan sa odredbama Konvencije (vidi presudu P. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 13162/87 54 DR 211, str. 2).

26. Prema tome, pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, prema stavovima Europskog suda, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi zbog razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javnopravnom domenu i ne uživa zaštitu članka 6. Europske konvencije kao «građansko pravo ili obveza». Prema tome, mada takva odluka može imati određenog utjecaja na apelantova građanska prava i obveze, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima osigurava javno saslušanje niti druge zahtjeve iz članka 6. Europske konvencije (vidi presudu Philip Burnett Franklin Agee protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 7729/76 od 17. prosinca 1976. godine, DR 7, točka 28).

27. Iz navedenog proizlazi da članak 6. stavak 1. Europske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj s obzirom na to da se osporava odluka Vrhovnog suda kojom je odbijen apelantov zahtjev za stjecanje državljanstva. Budući da članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od članka 6. Europske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

28. Apelant, također, navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi sa pravom na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud smatra i da je apelantovo pozivanje na pravo na djelotvoran pravni lijek ratione materiae inkompatibilno sa Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine s obzirom na to da članak 13. Europske konvencije, koja se prema Ustavu Bosne i Hercegovine izravno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, propisuje da: «[...] Svako čija su prava i slobode priznati ovom konvencijom narušeni, ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima [...]». S obzirom na to da je prethodno utvrđeno da je apelantovo pozivanje na pravo na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilno sa Europskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, isti se zaključak mora izvesti i u pogledu apelantovog pozivanja na pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa člankom 6. Europske konvencije budući da u konkretnom slučaju ne postoji pravo zaštićeno konvencijom, što je i uvjet za primjenu navedenog članka. Dopustivost protek roka

29. Apelant se žali da su mu Odlukom Komisije od 18. siječnja 2002. godine kojom mu je oduzeto državljanstvo povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije.

30. Imajući u vidu činjenicu da je Odlukom Komisije od 18. siječnja 2002. godine apelantu oduzeto državljanstvo, te da iz navoda apelacije proizlazi da je apelant saznao za Odluku nakon što je objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 16/02, te da je apelant 11. listopada 2002. godine podnio zahtjev za stjecanje državljanstva, Ustavni sud nalazi da je apelacija podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije, koji je propisan člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana, s obzirom na to da je apelacija podnesena 3. travnja 2008. godine a da je apelant za odluku Komisije kojom mu je oduzeto državljanstvo morao saznati najkasnije 11. listopada 2002. godine kada je podnio zahtjev za stjecanje državljanstva.

31. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 2. i 4. točke 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je podnesena nakon proteka roka, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1079/08 (Ahmed Hamdan Ali Ferwan) | Sudska praksa | Aktio