Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1148/08 (B. B.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1148/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. listopada 2010. godine, u predmetu broj AP 1148/08, rješavajući apelaciju Branka Bogdanića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Bogdanića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000229 od 19. veljače 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž. 1400/04 od 17. studenog 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.1995/2002 od 23. lipnja 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Bogdanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Amir Omerćehajić, odvjetnik iz Tuzle, podnio je 14. travnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000229 od 19. veljače 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž. 1400/04 od 17. studenog 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1995/2002 od 23. lipnja 2004. godine.

2. Apelant je tijekom 1992. godine napustio svoj stan u Tuzli, koji je proglašen napuštenim i koji je dat na privremeno korištenje P.P. i E.P. Apelant je 10. listopada 2001. godine stupio u posjed svoga stana u kojem su nedostajale njegove pokretne stvari, zbog čega je pokrenuo parnični postupak protiv prvotuženog P.P. (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotužene E.P. (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi naknade materijalne štete u visini od 40.000,00 KM. Tijekom postupka apelant je kao trećetuženu označio Federaciju Bosne i Hercegovine, Vojsku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: trećetužena).

3. Presudom Općinskog suda broj P.1995/2002 od 23. lipnja 2004. godine obvezana je trećetužena da apelantu na ime naknade materijalne štete za izuzete pokretne stvari isplati iznos od 13.185,00 KM za zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom Općinski sud je odbio apelantov višak tužbenog zahtjeva, te tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog i drugotuženu, te obvezao apelanta da prvotuženom i drugotuženoj naknadi troškove postupka.

4. Općinski sud je utvrdio da je Komanda II korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: pravni prednik trećetužene), po odobrenju Komisije Sekretarijata za prostorno uređenje, izuzela pokretne stvari iz apelantovog stana 7. svibnja 1993. godine, te da vrijednost pokretnih stvari, prema nalazu i mišljenju vještaka, iznosi 13.185,00 KM. Odgovarajući na apelantov prigovor u svezi sa izvršenim vještačenjem, odnosno prijedlogom da se ponovo izvrši vještačenje, Općinski sud je istakao da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 102. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05; u daljnjem tekstu: ZPP), te da se ne radi o okolnostima predviđenim odredbama članka 155. ZPP. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je trećetuženu obvezao da apelantu naknadi navedeni iznos, a da ne postoji odgovornost prvotuženog i drugotužene za naknadu štete.

5. Odgovarajući na prigovor zastare koji je istakla trećetužena, Općinski sud je naveo da je paušalan i neargumentiran jer je apelant saznao za štetu kada mu je stan vraćen u posjed, tj. 19. studenog 2001. godine, a da je tužba podnesena 16. rujna 2002. godine.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi na odbijajući dio presude i o žalbi trećetužene na obvezujući dio presude, Kantonalni sud je donio presudu kojom je žalbu tužitelja djelomično uvažio, žalbu trećetužene uvažio u cijelosti i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je obvezao prvotuženog i drugotuženu da apelantu isplate iznos od 1.115,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu, te obvezao apelanta da trećetuženoj isplati troškove prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka. U preostalom dijelu Kantonalni sud je potvrdio prvostupanjsku presudu.

7. Obrazlažući zašto je obvezao prvotuženog i drugotuženu na naknadu štete, Kantonalni sud je naveo da je nakon ponovnog izvođenja dokaza, prvenstveno saslušanja prvotuženog, utvrdio da je pravni prednik trećetužene izuzeo pokretne stvari iz apelantovog stana, a da je u stanu ostao dio pokretnih stvari. S tim u svezi, a sukladno nalazu i mišljenju vještaka na temelju kojeg je ovaj dio pokretnih stvari procijenjen na iznos od 1.115,00 KM, Kantonalni sud je naveo da je u smislu odredaba čl. 154. i 155. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO), obvezao prvotuženog i drugotuženu na navedeni iznos.

8. Obrazlažući zašto je nastupila zastara potraživanja u odnosu na trećetuženu, odnosno zašto nije pravilan stav prvostupanjskog suda, Kantonalni sud je istakao da je apelant tužbu podnio radi naknade štete na temelju štetnog događaja od 7. svibnja 1993. godine kada je pravni prednik trećetužene izuzeo pokretne stvari. S tim u svezi, dan nastanka štete je 7. svibanj 1993. godine kada su pokretne stvari izuzete, zbog čega je apelant štetu mogao potraživati od tada pa u narednih pet godina, u smislu članka 376. stavak 2. ZOO-a. Dalje, imajući u vidu da je zbog ratnog stanja nastupio zastoj zastarijevanja do ukidanja ratnog stanja, tj. do 23. prosinca 1996. godine kada je ponovo, u konkretnom slučaju, počeo teći zastarni rok od pet godina, a koji je istekao 23. prosinca 2001. godine, a budući da je apelant tužbu protiv trećetužene podnio 27. svibnja 2003. godine, Kantonalni sud je zaključio da je njegovo potraživanje u odnosu na trećetuženu zastarjelo.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-

000229 od 19. veljače 2008. godine, kojom je reviziju odbio. Obrazlažući zašto je pravilan stav Kantonalnog suda da je nastupila zastara u odnosu na trećetuženu, Vrhovni sud je naveo da, u smislu članka 376. stavak 2. ZOO-a, potraživanje naknade štete zastarijeva u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala. Naime, objektivni – apsolutni rok zastarjelosti je takve prirode da samo unutar njega može teći subjektivni rok zastarjelosti iz stavka 1. istog članka.

10. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju sudova koji su donijeli pogrešne odluke. Apelant prvenstveno ističe da je nejasno zašto su Kantonalni i Vrhovni sud prihvatili prigovor zastare kada je on tek nakon što mu je stan predat u posjed 2001. godine saznao za štetu, odnosno da on prije toga niti je znao niti je mogao znati što je sa njegovim stvarima. Dalje, apelant ističe da je on potraživao iznos od 40.000,00 KM, da je tijekom postupka prigovarao na nalaz i mišljenje vještaka, da je predložio novo vještačenje, ali da je prvostupanjski sud odbio njegov prijedlog, zbog čega je prigovarao u žalbi na prvostupanjsku presudu.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose na način na koji su redoviti sudovi primijenili odredbe ZOO-a kojima je reguliran institut zastare potraživanja, te na povredu odredaba ZPP u svezi sa odbijanjem prijedloga za novo vještačenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović