Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1090/08 (K. Š.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1090/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1090/08, rješavajući apelaciju Katarine Šimić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Katarine Šimić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Kž-
08-000 002 od 11. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 025-0-K-06-000 205 od 28. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Katarina Šimić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Odžaka, koju zastupa Borislav Pisarević, advokat iz Brčkog, podnijela je 5. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Kž-08-000 002 od 11. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 025-0-K-06-000 205 od 28. septembra 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 025-0-K-06-000 205 od 28. septembra 2007. godine apelantica je proglašena krivom zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 3. KZFBiH i krivičnim djelom posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav
3. KZFBiH. Za počinjeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, za počinjeno krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 3. KZFBiH utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a za počinjeno krivično djelo posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH utvrđena joj je kazna zatvora u trajanju od jedan mjesec. Nakon toga, primjenom člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH, apelantici je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam mjeseci.
3. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelanticini branioci. Kantonalni sud je Presudom broj 002-0-Kž-08-000 002 od 11. februara 2008. godine navedene žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je apelantica priznala krivnju za radnje koje su navedene u optužnici, za koje je proglašena krivom, a koje su kvalificirane kao zasebna krivična djela. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno radnje opisane pod tačkom a) i b) izreke presude kvalificirao kao stjecaj krivičnih djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH, neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH i posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 3. KZFBiH. Istaknuto je da su se u radnji označenoj pod tačkom a) izreke prvostepene presude ostvarila sva obilježja krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZFBiH jer je apelantica uzgajanjem stabljika indijske konoplje neovlašteno proizvodila tvari koje su posebnim propisom proglašene opojnim drogama.
5. Kantonalni sud je naveo da su izrada, nabavljanje, posjedovanje ili davanje na upotrebu opreme, materijala ili supstanci namijenjenih za proizvodnju opojnih droga radnje koje su odredbom člana 238. stav 3. KZFBiH propisane kao posebno krivično djelo i postojanje istog krivičnog djela iz stava 1. ne dovodi do konsumpcije ova dva zasebna krivična djela. Dalje, stav Kantonalnog suda je da do konsumpcije ne dolazi ni između ovih krivičnih djela i krivičnog djela posjedovanja i omogućavanja uživanja opojne droge, zbog čega je prvostepeni sud pravilno primijenio KZFBiH kvalificirajući radnje izvršenja navedene u izreci prvostepene presude kao tri zasebna krivična djela jer su se u njima stekla sva bitna obilježja bića tri navedena krivična djela učinjena u stjecaju.
6. Prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovan je apelanticin žalbeni prigovor da radnja označena pod tačkom b) izreke prvostepene presude, kvalificirana kao krivično djelo iz člana 238. stav 3. KZFBiH, predstavlja pripremnu radnju krivičnog djela iz člana 238. stav 1. KZFBiH, zbog toga što je kod apelantice na terasi porodične kuće njene majke nađeno uzgojeno 11 stabljika indijske konoplje, a u prostorijama iste kuće nađeno je i 85 komada sjemenki indijske konoplje koje služe za proizvodnju indijske konoplje, što upućuje na zaključak da je apelantica, iako je već proizvela opojnu drogu, neovlašteno nabavila sjemenke koje predstavljaju supstancu namijenjenu za proizvodnju opojnih droga. Stoga su se, prema ocjeni Kantonalnog suda, u takvoj njenoj radnji stekla sva bitna obilježja posebnog krivičnog djela iz člana 238. stav 3. KZFBiH. Dalje je navedeno da iz spisa proizlazi da je kod apelantice kritične prilike nađeno 6,889 grama suhe sitno isjeckane zelene biljne materije i 0,084 grama suhe sitno isjeckane smeđe materije za koje je utvrđeno da pripadaju biljnoj vrsti cannabis sativa L, koja se nalazi na spisku opojnih droga pod brojem 59 («Službeni list SFRJ» broj 70/78) i u sebi sadrži psihoaktivnu supstancu koja je uvrštena na isti spisak pod brojem 134, pa su se u ovakvoj njenoj radnji stekla sva bitna obilježja krivičnog djela neovlaštenog posjedovanja opojnih droga.
7. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je na njenu štetu pogrešno primijenjen KZFBiH jer je proglašena krivom za tri krivična djela zbog toga što je utvrđeno da su predmetna krivična djela izvršena u stjecaju. Smatra da se u konkretnom slučaju moglo raditi o samo jednom krivičnom djelu i to krivičnom djelu neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH. Radnje koje je sud našao kao radnje izvršenja krivičnih djela iz člana 239. stav 3. i člana 238. stav 3. KZFBiH ne mogu posebno egzistirati kao radnje izvršenja posebnih krivičnih djela jer su te radnje već konzumirane u opisu radnje u općem krivičnom djelu propisanom u članu 238. stav 1. KZFBiH. Navedeno postupanje sudova, prema apelanticinom mišljenju, proizvoljno je i lišeno zakonskog osnova.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Općinski i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović