Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1163/08 (E. S.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1163/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1163/08, rješavajući apelaciju Eckharda Schulza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Eckharda Schulza podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-

2784/05 od 25. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-2579/04 od 29. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Eckhard Schulz (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Rizah Pašalić, Inja Pašalić i Edin Šačić, advokati iz Sarajeva, podnio je 16. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2784/05 od 25. januara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2579/04 od 29. jula 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-2579/04 od 29. jula 2005. godine «Lido-osiguranje» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezano je da apelantu isplati iznos od 236,01 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 16. jula 2004. godine do isplate, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa je odbijen. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su na ročištu za glavnu raspravu održanom 7. jula 2005. godine izvedeni dokazi koje je predložio apelant, te da je Općinski sud donio odluku nakon ocjene izvedenih dokaza, a na osnovu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Istaknuto je da je iz izvedenog dokaza i to Sporazuma o vansudskom poravnanju koji je tuženi dostavio apelantovom punomoćniku 20. maja 2004. godine i «Sporazuma o vansudskom poravnanju nepotpisanog» utvrđeno da je tuženi 20. maja 2004. godine uputio dopis apelantovom punomoćniku uz Sporazum o vansudskom poravnanju u kojem predlaže da apelantu naknadi iznos od 1.219,68 eura na ime štete na apelantovom vozilu. Pri tome je tuženi u tom dopisu naveo da je isplatio apelantu iznos od 1.500 eura, s tim da se navedenom iznosu od 1.219,68 eura dodaje iznos od 250 eura, iz čega proizlazi da je tuženi ponudio apelantu ukupan iznos od 1.469,68 eura. Dalje je u dopisu navedeno da je tuženi po svim osnovama apelantu isplatio na ime štete na vozilu iznos od 4.355,54 eura, te da bi sa iznosom od 1.469,68 eura ukupna isplaćena šteta iznosila 5.825,22 eura, a koji iznos je veći od procjene AVUSA. Utvrđeno je da apelant nije prihvatio ponuđeni Sporazum o vansudskoj nagodbi na iznos od 2.874,44 KM.

4. Općinski sud je našao da je tuženi učinio nespornim da je na apelantovom vozilu nastala šteta, koju tuženi priznaje u ukupnom iznosu od 1.736,01 eura, s tim da je tuženi isplatio apelantu na ime tih troškova akontativno 1.500 eura, a što je nesporno među parničnim strankama, tako da tuženi priznaje da po svim vidovima štete apelantu isplati iznos od 236,01 eura. Općinski sud je ocijenio da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev u visini od 1.736,01 eura. Međutim, kako je nesporno utvrđeno da je tuženi apelantu već isplatio na ime naknade štete iznos od 1.500 eura, Općinski sud je našao da je apelantov zahtjev osnovan za iznos od 236.01 eura. Stoga je apelantovom tužbenom zahtjevu udovoljeno u navedenom iznosu na osnovu člana 178. u vezi sa članom 185. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

5. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj Gž-2784/05 od 25. januara 2008. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu, u odluci o početku toka zateznih kamata, preinačio tako da zatezna kamata na dosuđeni iznos od 236,01 eura počinje teći od 19. septembra 2003. godine pa do isplate. U ostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

6. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da Kantonalni sud prihvata razloge date u obrazloženju prvostepene presude o tome da apelantovi stvarni troškovi iznose 1.736,01 eura. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije dokazao na što se odnosila isplata od 1.500,00 eura od 5. decembra 2003. godine, te je apelantovo pozivanje u žalbi da se to odnosi na neke druge troškove (troškove liječenja i sl.) ocijenjeno neutemeljenim i kao pokušaj da se dovede u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, propuštajući da na te okolnosti apelant predloži dokaze, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je isplatom od 1.500,00 eura apelant u najvećem dijelu izmirio zahtijevane troškove na ime štete.

7. Kantonalni sud je utvrdio da su osnovani apelantovi navodi žalbe u pogledu primjene člana

277. ZOO-a. Istaknuto je da je prvostepeni sud morao naći - utvrditi vrijeme kada je dužnik pao u docnju, te da je u ovom slučaju to vrijeme kada je apelant otklonio štetu. Prema provedenim dokazima, svi ili skoro svi troškovi apelantu su nastali do 19. septembra 2003. godine kada je preuzeo vozilo iz servisa, do kojeg datuma je imao troškove noćenja, korištenja rent-a-car vozila, nabavku antene, pa se s tim danom ima ocijeniti da je apelant otklonio štetu i s tim danom je za tuženog nastala obaveza za izmirenje duga. Stoga je u tom dijelu Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu.

8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je ponašanjem tuženog prevaren jer je čitavo vrijeme uvjeravan da će mu biti isplaćena naknada štete u cijelosti. Navodi da je u svemu postupao prema uputama tuženog kao osiguravatelja. Prema apelantovom mišljenju, prvostepeni i drugostepeni sud su trebali primijeniti član 127. ZPP, koji propisuje da će sud, ako se tačna visina nastale štete ne može utvrditi ili ako bi to bilo vezano za nerazmjerne teškoće, naknadu odmjeriti po svojoj ocjeni.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od

18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ocjenjujući apelantove navode, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1163/08 (E. S.) | Sudska praksa | Aktio