Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1176/08 (V. K., S. K. i Z. K.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1176/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1176/08 i dr., rješavajući apelaciju Vahide Krkić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahide Krkić, Suada Krkića i Zahida Krkića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-GŽ-07-000214 od 14. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj P-118/04 od 17. novembra 2006. godine, te Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-GŽ-

07-000215 od 23. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj P-413/04 od 29. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vahida Krkić, Suad Krkić i Zahid Krkić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bugojna, koje zastupa Zahid Hadžić, podnijeli su 17. aprila 2008. godine apelaciju broj AP 1176/08 Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-07-000214 od 14. maja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-118/04 od 17. novembra 2006. godine. Apelanti su 17. aprila 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine podnijeli apelaciju broj AP 1177/08 protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-GŽ-07-000215 od 23. januara 2008. godine i Presude Osnovnog suda broj P-413/04 od 29. novembra 2006. godine. S obzirom na to da se radi o istim apelantima, te da se apelacije odnose na isti činjenično-pravni supstrat, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1176/08. Apelanti su dopunili apelacije 8. maja i 9. juna 2008. godine.

2. U oba postupka apelanti su tražili poništenje ugovora i zahtjeve zasnivali na istoj činjenično-pravnoj osnovi, tako da su i obrazloženja osporenih presuda u suštini identična a iz njih proizlazi sljedeće.

Činjenice u apelaciji broj AP 1176/08

3. Osnovni sud je donio Presudu broj P-118/04 od 17. novembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da sud utvrdi da je ništav ugovor o prodaji nekretnina zaključen 23. juna 1998. godine između njihovog supruga i prednika Izeta Krkića kao prodavca i Milibora Bojića kao kupca (u daljnjem tekstu: tuženi), koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem OV-1875/98 za nekretninu-livadu pobliže opisanu u dispozitivu presude, te da se slijedom toga naloži Katastarskom uredu Kneževo da uspostavi stanje kakvo je bilo prije provođenja navedenog ugovora tako što će brisati pravo vlasništva na označenim nekretninama sa imena tuženog i upisati na apelante kao nasljednike sada pokojnog Idriza Krkića, te da se tuženi obaveže da predmetnu nekretninu preda u posjed apelantima.

4. Osnovni sud je naveo da su apelanti osporavali da je njihov prednik i suprug zaključio ugovor o prodaji navedene nekretnine. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da postoje dokazi da je ugovor zaključen i ovjeren u sudu, te da bi ovakva izjava apelanata navodila da je službenik u sudu koji je izvršio ovjeru počinio krivično djelo. Osnovni sud je naveo da u spisu nema dokaza na osnovu kojih bi povjerovao ovim navodima apelanata. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je provedeno i grafološko vještačenje pa je grafolog utvrdio da je potpis na ugovoru potpis prednika i supruga apelanata, a što su oni također osporili. Dalje, sud je naveo i da iz okolnosti slučaja proizlazi da je apelant sam ostao u Republici Srpskoj za vrijeme rata, iako nesrpske nacionalnosti, i da je poslije više godina stupio u kontakt sa apelantima, pa, prema mišljenju suda, činjenica da im nije otkrio da je prodao nekretnine «nije bila čudna».

5. Dalje, u vezi sa prigovorima apelanata koji su osporavali navedeni ugovor i zbog činjenice da se radi o porodičnoj imovini, te da je apelantica Vahida Krkić kao supruga suvlasnik, Osnovni sud je naveo da je u postupku u predmetu P-118/04 nesporno utvrđeno da se radi o imovini (livadi) koju je Idriz Krkić naslijedio od svojih roditelja, te da se ta imovina smatra njegovom posebnom imovinom u smislu člana 270. stav 7. Porodičnog zakona («Službeni glasnik RS» broj 54/02), kojom je (iako je stečena u braku) mogao samostalno raspolagati.

6. Dalje, u vezi sa navodima apelanata da se radi o zelenaškom ugovoru iz člana 141. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je naveo da apelanti nisu sudu pružili dokaz o tome kolika je vrijednost objekta bila u vrijeme zaključenja ugovora. Osnovni sud je naveo da čak i da je postojao očigledni nerazmjer u davanjima, apelanti nisu dokazali da je tuženi iskoristio «posebno» stanje Idriza Krkića (stanje nužde, teško materijalno stanje, zavisnost i dr.) jer samo postojanje nerazmjera nije dovoljno za zelenaški ugovor, a u tom pravcu apelanti nisu ponudili dokaze. Osnovni sud je naveo da apelanti sumnjaju u nasilnu smrt Idriza Krkića, ali u tom pravcu nema dokaza, već upravo suprotno, iz zaključka ljekara proizlazi da se radi o zadesnoj smrti u alkoholiziranom stanju. Osnovni sud je zaključio da ni osnovi za ništavost ugovora iz člana 141. ZOO-a apelanti nisu dokazali, pa tužbenom zahtjevu nije mogao udovoljiti.

7. Protiv prvostepene presude apelanti su izjavili žalbu, a Okružni sud je donio Presudu broj 011-

0-GŽ-07-000214 od 14. maja 2007. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

8. Okružni sud je prihvatio kao pravilna utvrđenja i zaključke prvostepenog suda jer su u skladu sa dokazima provedenim tokom prvostepenog postupka. Naime, Okružni sud je naveo da je u pogledu tvrdnje apelanata da ugovor nije potpisao pokojni Idriz Krkić prvostepeni sud u izvedenim dokazima, a posebno u nalazu vještaka grafološke struke Slavice Bilić, imao dovoljno uporišta za zaključak da sporni ugovor jeste potpisao prednik i suprug apelanata, bez obzira na izjavu pokojnog Idriza Krkića ovjerenu u Općinskom sudu u Bugojnu o tome «da on nije nikakve ugovore potpisao».

9. Što se tiče navoda apelanata da je nekretnina koja su prometovana predmetnim ugovorom zajednička imovina stečena u braku apelantice Vahide Krkić i Idriza Krkića, zbog čega nije mogao raspolagati imovinom, Okružni sud je naveo da bez obzira na to što je pokojni Idriz Krkić u vrijeme prodaje nekretnine bio u braku sa apelanticom Vahidom Krkić, pravilno je prvostepeni sud zaključio da se u smislu člana 270. stav 7. Porodičnog zakona radi o posebnoj imovini pokojnog Idriza Krkića i da je on njome mogao raspolagati (predmet P-118/04).

10. Vezano za tvrdnju apelanata da se radi o zelenaškom ugovoru u smislu odredbe člana 141. ZOO-a, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da izvedenim dokazima nije dokazano da predmetni ugovor ima karakter zelenaškog ugovora. Naime, Okružni sud je zaključio da je za zelenaški ugovor potrebno da se kumulativno ispune dva uslova: subjektivni (postojanje namjere na strani ugovornika koji koristi tešku ili drugu situaciju svoga saugovonika) i objektivni (očigledni nerazmjer između činidbe i protivčinidbe). Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da postojanje ovih uslova nije dokazano jer apelanti u ovom dijelu nisu ni izvodili dokaze osim tvrdnje da ugovorena kupoprodajna cijena nije adekvatna.

11. U vezi sa navodima apelanata da je prvostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka time što nije udovoljio prijedlogu apelanata da se provede novo vještačenje posredstvom drugog vještaka grafološke struke, Okružni sud je naveo da kod činjenice da je vještak Slavica Bilić sačinila detaljan nalaz, te da se na ročištu za glavnu raspravu izjasnila o primjedbama apelanata, zbog čega je prvostepeni sud pravilno ocijenio da je novo vještačenje nepotrebno. Okružni sud je istakao da dokumentacija koju su apelanti priložili uz žalbu i koja se tiče drugih parnica u kojima su predmet pobijanja drugi ugovori koje je zaključio pokojni Idriz Krkić nema karakter novog dokaza u smislu odredbe člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer apelanti nisu dokazali da su bili spriječeni da je ranije predlože sudu, pa zbog toga ne može biti predmet ocjene u ovom žalbenom postupku. Okružni sud je naveo da je na isti način tretirana i tvrdnja apelanata u žalbi da je pokojni Idriz Krkić bio neuračunljiv i da nije bio svjestan svojih postupaka. Okružni sud je naveo da ne stoje navodi žalbe da je između pokojnog Idriza Krkića i prvotužiteljice bilo nesporno da su prometovane nekretnine njihova zajednička imovina, o čemu je već dao razloge. Činjenice u apelaciji broj AP 1177/08

12. Osnovni sud je donio Presudu broj P-413/04 od 29. novembra 2006. godine, kojom je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da sud utvrdi da je ništav ugovor o prodaji nekretnina zaključen između njihovog supruga i prednika Izeta Krkića kao prodavca i Gorana Đenića kao kupca (u daljnjem tekstu: tuženi), koji je ovjeren u Osnovnom sudu u Banjoj Luci pod brojem OV-2138/99 za nekretninu-kuću i dvorište pobliže opisanu u dispozitivu presude, te da se slijedom toga naloži Katastarskom uredu Kneževo da uspostavi stanje kakvo je bilo prije provođenja navedenog ugovora tako što će brisati pravo vlasništva na označenim nekretninama sa imena tuženog i upisati na apelante kao nasljednike sada pokojnog Idriza Krkića, te da se tuženi obaveže da predmetnu nekretninu preda u posjed apelantima.

13. U obrazloženju Presude broj P-413/04 Osnovni sud je dao iste razloge kao u Presudi broj P-

118/04, osim u dijelu koji se odnosi na suvlasnički dio apelantice Vahide Krkić jer su ovim ugovorom prometovani kuća i zemljište. S tim u vezi, u obrazloženju Presude broj P-413/04 Osnovni sud je naveo da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz da su zajednički porušili staru kuću i izgradili novu, kao i da su izgradili stolarsku radnju. Dalje, Osnovni sud je naveo da su apelanti izjavili da je kuća izgorjela prije zaključenja kupoprodajnog ugovora, a u posjedovnom listu nije upisan objekt za koji su apelanti tvrdili da je stolarska radnja. Suprotno tome, tuženi je naveo da je kupio samo temelje kuće i razrušeni objekt koji zbog svog lošeg stanja nije ni ušao u kupoprodajnu cijenu. Na osnovu utvrđenih činjenica, Osnovni sud je zaključio da se ne radi o zajedničkoj imovini Idriza Krkića i apelantice Vahide Krić, te je prema ocjeni suda otpao razlog za ništavost ugovora u skladu sa članom 271. stav 1. Porodičnog zakona, jer, u skladu sa odredbama o teretu dokazivanja iz čl. 123. stav 1. i 126. ZPP, apelanti svoje navode nisu dokazali.

14. Protiv Presude broj P-413/04 apelanti su izjavili žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 011-

0-GŽ-07-000215 od 23. januara 2008. godine, kojom je odbio žalbu i prvostepenu presudu potvrdio.

15. U obrazloženju presude u vezi sa svim žalbenim navodima apelanata (osporavanje zaključaka prvostepenog suda da je ugovor potpisao Idriz Krkić, da nije u pitanju zelenaški ugovor, da su počinjene povrede odredaba parničnog postupka, odbijanje prijedloga za vještačenje, zdravstveno stanje Idriza Krkića), Okružni sud je dao identično obrazloženje kao u predmetu 011-0-GŽ-07-00214, te je žalbu odbio. U dijelu kojim je pobijan zaključak prvostepenog suda da su nekretnine zajednička imovina, Okružni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je predmetno zemljište, sa starom porodičnom kućom, Idriz Krkić stekao naslijeđem od roditelja, te da je ta porodična kuća izgorjela prije nego što je Idriz Krkić njome raspolagao, odnosno prodao je tuženom. Zbog toga je prvostepeni sud, prema ocjeni Okružnog suda, pravilno zaključio da apelanti u ovom postupku nisu dokazali tvrdnju da je Idriz Krkić u toku braka sa suprugom-apelanticom dogradio porodičnu kuću i izgradio stolarsku radnju. Okružni sud je naveo da iz stanja spisa prvostepenog suda proizlazi da apelanti nisu ponudili nikakav dokaz na okolnost postojanja ovih objekata, odnosno njihove vrijednosti u vrijeme izvršene kupoprodaje. Okružni sud je naveo da iako tuženi nije osporio da je pored temelja izgorjele kuće zatekao i razrušeni objekt (oštećena stolarska radnja) koji je opremio za stanovanje, o postojanju i vrijednosti toga prvostepeni sud nije mogao donijeti drugačiji zaključak jer stolarska radnja nije upisana u katastarsku evidenciju, nije bila predmet ugovora o kupoprodaji (nije navedena u ugovoru), niti su tužioci predlagali i izvodili dokaze (npr., vještačenje) u pogledu postojanja ovog objekta, vremena njegove izgradnje i njegove vrijednosti u vrijeme izvršene kupoprodaje.

16. Apelanti se žale da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti se žale na zabranu diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Apelanti navode da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, u vezi sa potpisom ugovora. Apelanti osporavaju zaključke sudova i navode da su sudovi u postupku «postupali neobjektivno, odbijali navode i argumente apelanata, te u toku postupka pomagali tuženom».

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. U vezi sa navodima apelanata da je «sud pomagao tuženom», Ustavni sud zapaža da se ovi navodi odnose na «nepristran sud» kao jedan od elemenata prava na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud zapaža da su apelanti ovu tvrdnju samo paušalno iznijeli, te da nisu pružili bilo kakve argumente ili dokaze koji bi suštinski mogli pokrenuti pitanje kršenja prava na nepristran sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

20. U vezi sa ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

21. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu zaključak Ustavnog suda koji se odnosi na navode o nepristranosti suda, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Apelanti su se pozvali i na povredu člana II/4. Ustavnog suda i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, apelanti nisu dostavili bilo kakve dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da postoji diskriminacija prema nekom zabranjenom osnovu, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1176/08 (V. K., S. K. i Z. K.) | Sudska praksa | Aktio