Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1266/08 (Ž. V.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1266/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1266/08, rješavajući apelaciju Željka Vojičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Vojičića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-
000 395 od 24. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju
– Odjeljenje Nevesinje, broj P.80/04 od 29. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Vojičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Branko Simović, advokat iz Podgorice, podnio je 28. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 395 od 24. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P.80/04 od 29. marta 2007. godine.
2. Osnovni sud je donio Presudu broj P.80/04 od 29. marta 2007. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže RS - Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime neisplaćenog toplog obroka i boračkog dodatka isplati iznos preciziran u dispozitivu presude sa pripadajućom zakonskom kamatom. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je Sporazumom o prestanku profesionalne vojne službe – radnog odnosa u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Sporazum), koji je zaključen između apelanta i tuženog, predviđeno da apelantu prestaje profesionalna vojna služba u vojsci 29. marta 2004. godine, te da je tuženi dužan apelantu zbog prestanka vojne službe isplatiti otpremninu u jednokratnom iznosu od 2.000 KM. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je tačkom 3. Sporazuma priznato pravo apelantu na plaću do razrješenja sa dužnosti a da je tačkom 5. Sporazuma predviđeno da se isplatom otpremnine smatraju ispunjene sve obaveze po osnovu rada prema apelantu. Osnovni sud je utvrdio da je apelantu prestala vojna služba 29. marta 2004. godine, a da je apelant tražio isplatu dospjelih potraživanja koja mu nisu isplaćena do zaključenja Sporazuma. Međutim, prema stavu Osnovnog suda, spomenutim Sporazumom apelant je izvršio oprost ili otpuštanje duga tuženom jer se tačkom 5. Sporazuma odrekao prava da potražuje spornu isplatu u skladu sa članom 344. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osnovni sud je naveo da druge dokaze predložene u postupku nije posebno razmatrao jer nisu od bitnog utjecaja za rješavanje konkretne stvari. Također, Osnovni sud je naveo da tumačenje člana
5. Sporazuma koji je dala Uprava za civilne i vojne poslove 30. marta 2004. godine, a iz kojeg proizlazi da lica kojim prestaje radni odnos po Sporazumu imaju prava na potraživanja eventualno drugih neisplaćenih naknada (plaća, topli obrok i drugo), ne prihvata jer ga nije dao organ koji je za to zakonom određen. Prema mišljenju Osnovnog suda, eventualno tumačenje mogao je dati tuženi, a «da je imao tuženi namjeru da isplati [apelantu] neisplaćene plate i druga primanja po osnovu radnog odnosa to bi naveo u Sporazumu ili aneksu».
3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-
Gž-07-000 395 od 24. marta 2008. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud zaključio da apelantov precizirani tužbeni zahtjev nije osnovan, a zbog tačke 5. Sporazuma, kao i da ne prihvata akt Uprave za civilne i vojne poslove kao akt organa nadležnog za tumačenje Sporazuma, te je ovakvo rezoniranje Okružni sud prihvatio kao pravilno. Okružni sud je naveo da ne može prihvatiti apelantov pravni stav koji je isticao u žalbi da se u konkretnom pravnom odnosu treba primijeniti akt Uprave za civilne i vojne poslove Generalštaba Vojske RS od 30. marta 2004. godine. Prema mišljenju Okružnog suda, ovaj akt ima instrukcioni karakter, ali ne i obavezujući, bez obzira na činjenicu što je navedeni akt uslijedio poslije donošenja Sporazuma, tim prije što aktom od 30. marta 2004. godine ni jedna odredba Sporazuma od 19. marta 2004. godine nije derogirana. Dalje, Okružni sud je naveo, imajući u vidu sve predočene dokaze, da je u konkretnom slučaju apelant dao izjavu u vidu svog potpisa na Sporazumu od 19. marta 2004. godine da neće potraživati bilo kakva druga novčana potraživanja iz radnog odnosa, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužilac prihvatio otpuštanje duga u smislu člana 344. ZOO-a. Osim toga, prema mišljenju Okružnog suda, Sporazum od 19. marta 2004. godine ima sve prerogative ugovornog odnosa iz čl. 26, 28. i 67. ZOO-a. Okružni sud je, također, naveo da je potraživanje toplog obroka iz 2001. godine zastarjelo, kao i potraživanje na ime neisplaćenog boračkog dodatka (koji je akcesorno potraživanje uz plaću), u smislu člana 105. stav 2. Zakona o radu, jer je tužba podnesena 5. maja 2004. godine.
4. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da su sudovi pogrešno primijenili član 5. Sporazuma jer pravilnim jezičkim i pravnim tumačenjem Sporazuma proizlazi da je iznosom otpremnine koju treba da primi po Sporazumu apelant izmiren. To se, prema apelantovim navodima, nikako ne odnosi na druga, stečena i ostvarena prava koja mu tuženi nije isplatio. Apelant navodi da su sudovi pogrešno zaključili da se radi o oprostu duga iz člana 344. stav 1. ZOO-a.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović