Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/08 (R. R. i Z. R.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
  • Nenadležnost za odlučivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1296/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1296/08, rješavajući apelaciju Rade Rikić i Zorice Rikić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Rikić i Zorice Rikićpodnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-

07-000 779 od 20. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 083-0-P-06-000039 od 1. oktobra 2007. godine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Rikić i Zorice Rikićpodnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-

07-000 779 od 20. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 083-0-P-06-000039 od 1. oktobra 2007. godine u vezi sa povredom odredbi Ustava Republike Srpske, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Rada Rikić i Zorica Rikić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Zvornika, koje zastupa Janko Ž. Nikolić, advokat iz Zvornika, podnijele su 5. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 779 od 20. marta 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Zvorniku broj 083-0-P-06-000039 od 1. oktobra 2007. godine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

2. Osnovni sud je donio Rješenje broj 083-0-P-06-000039 od 1. oktobra 2007. godine, kojim je utvrdio da su apelantice smetale Nevenku Rikić (u daljnjem tekstu: tužiteljicu) u posljednjem faktičkom mirnom posjedu stana koji se nalazi u Zvorniku, pobliže opisanom u dispozitivu rješenja, na način što joj 13. januara 2006. godine nisu dozvolile ulazak u taj stan, pa je sud naredio apelanticama da u roku od 48 sati uspostave ranije posjedovno stanje i vrate tužiteljicu u posjed, kao i da se ubuduće uzdrže od ovakvog ili sličnog smetanja pod prijetnjom novčanog kažnjavanja.

3. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka (na osnovu iskaza tužiteljice, svjedoka i ostalih dokumenta) utvrdio da je tužiteljica sa svojim suprugom (bratom apelantica) od 1983. godine koristila jednu sobu i ostale prostorije u kući i poslovni prostor, sve dok joj apelantice nisu rekla da: «nemam nikakvih prava u kući» i 13. januara 2006. godine joj zabranile ulaz u kuću. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je predmetni stan tužiteljica koristila na način da je povremeno dolazila (jer je bila na privremenom radu u Njemačkoj), da je posljednji put bila 25. decembra 2005. godine kada je apelantice nisu ometale u posjedu. Osim toga, sud je utvrdio da je adaptaciju i nadogradnju kuće i restorana uradila tužiteljica sa suprugom, da se restoran jedno vrijeme vodio na njeno ime, te da posjeduje ključeve i da je odmah prijavila smetanje MUP-u Zvornik. Osnovni sud nije prihvatio navode apelantica koje su tvrdile da tužiteljica unazad pet godina nije dolazila u Zvornik (osim 7 dana kada je njihov brat bio bolestan), da je sa njihovim bratom koristila jednu sobu (jedne od apelantica), da su napravili «zbrku oko restorana, pa su ih istjerali», da je tužiteljica dolazila u Tuzlu i ostalo.

4. Osnovni sud je naveo «da vjeruje tužiteljici da je bila u mirnom posjedu» u kojem su je omele apelantice 13. januara 2006. godine, te je svoju odluku donio u skladu sa čl. 75. i 78. Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO).

5. Protiv prvostepenog rješenja apelantice su izjavile žalbu. Okružni sud je donio Rješenje broj 012-Gž-07-000 779 od 20. marta 2008. godine, kojim je odbio žalbu i prvostepeno rješenje potvrdio.

6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da žalba nije osnovana i da je tužiteljicin zahtjev u skladu sa članom 70. stav 4. i čl. 75, 77, 78, 79. i 80. ZOSPO-a. U vezi sa navedenim, Okružni sud je naveo da je tužiteljicin muž (brat apelantica) nesporno bio posjednik, pa čak i da tužiteljica nije bila u faktičkoj vlasti u momentu njegove smrti postala je posjednik. Okružni sud je naveo da su apelantice omatale tužiteljicu u posjedu 12. i 13. januara 2006. godine i dalje, i to verbalnim prijetnjama, kao i oduzimanjem suposjeda.

7. Dalje, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantica u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja prvostepenog suda. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da za konkretan slučaj nisu od značaja navodi apelantica da je tužiteljica živjela u Njemačkoj jer to ne znači da gubi posjed na spornim nekretninama, kao ni navodi apelantica da se radi o imovini naslijeđenoj poslije smrti njihovog oca. Također, Okružni sud je naveo da za odlučenje nije relevantna ni činjenica da je tužiteljica prijetila apelanticama da joj moraju predati nekretnine u posjed, kao ni činjenica da je tužiteljica «izazvala» apelantice da joj ne daju posjed.

8. Okružni sud je u pogledu navoda apelantica o povredi odredaba parničnog postupka, zbog činjenice da je jednu od apelantica na raspravi prvo ispitao tužiteljicin punomoćnik, naveo da se ne radi o takvoj povredi zbog koje je prvostepeno rješenje nezakonito i nepravilno i da bi ga zbog toga trebalo ukinuti. Također, Okružni sud je naveo da rok od 48 sati (koliko je prvostepeni sud ostavio apelanticama da predaju u posjed nekretnine tužiteljici), kao i zaključak suda da žalba ne zadržava izvršenje rješenja, ne oslikava namjeru da prvostepeni «pomogne tužiteljici», jer je za takvo odlučenje prvostepeni sud ovlašten u skladu sa članom 426. st. 1. i 3. ZPP. Okružni sud je naveo da se u tužbama radi smetanja posjeda ne odlučuje o pravu na posjed pa je smatrao da su navodi apelantica da ni njihov brat ni tužiteljica nemaju takvo pravo irelevantni. Također, Okružni sud je utvrdio da je tužba blagovremena, u smislu člana 77. ZOSPO-a.

9. Apelantice se žale da su im osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice osporavaju utvrđeno činjenično stanje, odnosno navode da je tužiteljica živjela u Njemačkoj, da nije imala djecu sa njihovim bratom, da joj je dosuđen i inventar koji je njihov brat još za života prodao. Apelantice se, također, žale da je drugostepeni sud primijenio odredbe «bivše države SFRJ 77. i 78.» i pokušao da «opravda pravo inostranog građana i reciprociteta». Apelantice se žale na zaključke drugostepene odluke zbog navoda drugostepenog suda da je nesporno da su «nekretnine nasljeđe iza oca apelantica», a da su «parnične strane suposjednici istih», kao i zaključak drugostepenog suda o kojoj vrsti tužbe se radi (vlasnička ili posjedovna), te smatraju da u suštini drugostepeni sud želi da «opravda» tužbu tužiteljice kojom traži i posjed i vlasništvo. Apelantice se žale da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz Ustava Republike Srpske.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantice u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelantica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima apelantica da su osporenim rješenjima povrijeđena njihova prava iz Ustava Republike Srpske, Ustavni sud navodi da nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji u odnosu na dio koji se odnosi na odredbe Ustava Republike Srpske, jer, u smislu člana VI/.3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ovi navodi ne pokreću pitanja «koja su sadržana u ovom ustavu».

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, kao i odredbe člana 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1296/08 (R. R. i Z. R.) | Sudska praksa | Aktio