Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1675/08 (Đ.I.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1675/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1675/08, rješavajući apelaciju Đ.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ. I. podnesena protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Rev-4/08 od 14. maja 2008. godine, broj Gž-70/07 od 5. marta 2008. godine i broj P-147/05 od 13. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj Rev-4/08 od 14. maja 2008. godine, broj Gž-70/07 od 5. marta 2008. godine i broj P-147/05 od 13. jula 2007. godine.

2. Sud BiH je donio Presudu broj P-147/05 od 13. jula 2007. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na poništenje Rješenja Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-5776/52 od 29. decembra 2004. godine, obavezivanje tuženog da apelanta vrati na njegovo ranije radno mjesto ili mjesto u skladu sa njegovim stručnim sposobnostima, odnosno mogućnostima tuženog, kao i isplatu iznosa od 17.810,00 KM sa zakonskom kamatom od presuđenja do isplate. Apelantova tužba je odbačena u dijelu koji se odnosi na poništenje Rješenja tuženog broj 07-1548 od 18. februara 2005. godine kao neblagovremena. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove spora u iznosu od 1.440 KM u roku od 15 dana.

3. Sud BiH je istakao da je tužba za poništenje rješenja od 29. decembra 2004. godine blagovremena i podnesena u rokovima iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH («Službeni glasnik BiH» br. 26/04 i 48/05). Međutim, Sud BiH je naveo da je apelant tek na pripremnom ročištu 22. maja 2007. godine proširio svoj tužbeni zahtjev i na poništenje rješenja tuženog od 18. februara 2005. godine. Stoga je Sud BiH zaključio da su u odnosu na to rješenje protekli rokovi iz člana 83. stav 5. Zakona o radu u institucijama BiH, pa je u tom dijelu tužbu odbacio kao neblagovremenu.

4. Dalje, u obrazloženju prvostepene presude Sud BiH je naveo da je Rješenjem tuženog broj 01-5776/52 od 29. decembra 2004. godine utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos sa 31. decembrom 2004. godine i da ima pravo na otpremninu. Sud BiH je utvrdio da je u obrazloženju rješenja tuženog navedeno da je apelant ispunjavao uvjete za prijem u radni odnos, ali da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tuženog došlo do ukidanja pojedinih radnih mjesta, te se zbog toga pojavio višak zaposlenih koji se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsku situaciju, ne mogu rasporediti na druga radna mjesta niti obrazovati, odnosno osposobiti za rad na drugim poslovima. Sud BiH je utvrdio da je Rješenjem tuženog broj 07-1548 od 18. februara 2005. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja tuženog od 29. decembra 2004. godine. Prvostepeni sud je naveo da se u toku postupka kao sporno pitanje javilo pitanje zakonitosti rješenja tuženog o prestanku radnog odnosa apelantu.

5. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da je tuženi povrijedio odredbe člana 72. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine jer nije pronašao alternativno rješenja za apelanta budući da je sud utvrdio da za takvu obavezu tuženog ne postoji zakonski osnov. Dalje, prvostepeni sud je utvrdio da je tuženi donio rješenja nakon isteka roka od 90 dana, ali da je taj propust tuženog išao u apelantovu korist. Sud BiH je naveo da za odluku o izboru kandidata nisu bili odlučujući faktori koje je apelant ukazivao (zdravstveni, socijalni i dr.), već da pored uvjeta iz člana 40. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH kandidat treba imati i posebne uvjete. Sud BiH je utvrdio da iz kriterija (sigurnosne) provjere za zaposlenje kod tuženog kao opredjeljujući faktori za zaposlenje su pozitivna ocjena rada, viši stupanj obrazovanja, stručnost za rad u agenciji, kursevi, seminari, posebne stručne vještine i znanje jezika. Sud BiH je naveo da apelant nije konkretno ukazao na to da je tuženi tokom donošenja osporenog rješenja zanemario ili pogrešno ocijenio bilo koji element na temelju kojeg je bio dužan zadržati apelanta u radnom odnosu. Suprotno tome, prema stavu Suda BiH, tuženi je dokazao da je ocijenio sve kriterije, ali i činjenicu da je apelantovo radno mjesto ukinuto. Kako apelant nije dokazao da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, Sud BiH je odbio apelantov zahtjev za njegovo poništenje, te je utvrdio da ne postoji pravni osnov da obaveže tuženog da apelanta vrati na njegovo radno mjesto i isplati mu novčani iznos na ime naknade štete koju je trpio zbog prekida radnog odnosa.

6. Također, Sud BiH je naveo da je neosnovan apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da je svim zaposlenicima omogućeno da učestvuju u popunjavanju slobodnih mjesta, prema kriteriju sigurnosne provjere. Dalje, u skladu sa članom 37. stav 3. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji Bosne i Hercegovine propisana je obaveza da struktura zaposlenih odražava nacionalnu strukturu Bosne i Hercegovine prema posljednjem popisu stanovništva. Sud BiH je naveo da apelant ničim nije dokazao da je bio diskriminiran i da je rješenje o prestanku radnog odnosa donijeto zbog njegove nacionalne pripadnosti. Prema stavu Suda BiH, činjenica da je tuženi morao voditi računa o nacionalnoj zastupljenosti apelanta nije mogla dovesti u neravnopravan položaj u odnosu na druge, niti ga je diskriminirala u bilo kojem obliku.

7. Rješavajući o apelantovoj žalbi, Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Gž-70/07 od 5. marta 2008. godine, kojom je žalba odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju drugostepene presude Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve činjenice koje su relevantne za ishod spora, te je na njih pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonitu odluku. Drugostepeni sud je naveo da spor treba raspraviti sa stanovišta zakonskih razloga za prestanak radnog odnosa navedenih u rješenju koje se pobija, a prema stavu drugostepenog suda to je prvostepeni sud pravilno i objektivno učinio. Prema mišljenju drugostepenog suda, pobijanim rješenjem nije povrijeđena odredba člana 14. Evropske konvencije jer radni odnos apelantu nije prestao zbog diskriminacije prema njemu već zbog ukidanja njegovog radnog mjesta i zbog toga što nije ispunjavao sve potrebne uvjete (nakon izvršene provjere) da ostane u radnom odnosu. Također, drugostepeni sud se pozvao na odredbu člana 37. stav 3. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, kojim je propisano da izbor kandidata odražava nacionalnu strukturu Bosne i Hercegovine prema posljednjem popisu stanovništva. I prema mišljenju drugostepenog suda, zbog specifične nadležnosti i ekonomskih prilika u kojim je osnovan, tuženi nije bio obavezan rasporediti apelanta na neko drugo radno mjesto niti ga obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima, a ispunio je zakonsku obavezu isplate otpremnine.

8. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju. Revizijsko vijeće Suda BiH je donijelo Presudu broj Rev-4/08 od 14. maja 2008. godine, kojom je reviziju odbilo kao neosnovanu.

9. U obrazloženju revizijske presude sud je naveo da je ispitujući pobijanu presudu Revizijsko vijeće utvrdilo da je ona pravilna i zakonita i da je postupljeno u skladu sa odgovarajućim materijalnim propisima. Dalje, Sud BiH je naveo, polazeći od činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, da i prema ocjeni tog suda proizlazi da je apelantu zakonito prestao radni odnos zbog toga što je prilikom reorganizacije koja je provedena u skladu sa Zakonom o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH došlo do ukidanja radnog mjesta na kojem je radio apelant, a tuženi nije bio obavezan da ga rasporedi na druge poslove, niti da ga obrazuje za rad na drugim poslovima. Revizijsko vijeće se pozvalo na član 37. Zakona o obavještajno-sigurnosnoj agenciji BiH, a apelantu je omogućeno da učestvuje u popunjavanju slobodnih radnih mjesta prema kriterijima sigurnosne provjere. Prema mišljenju Revizijskog vijeća Suda BiH, apelant ni u prvostepenom ni u drugostepenom postupku nije dokazao da je kod donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa diskriminiran zbog svoje nacionalnosti jer to ne proizlazi iz provedenih dokaza, a naročito ne iz rješenja o prestanku radnog odnosa od 19. decembra 2004. godine čija je ocjena zakonitosti i bila predmet tužbenog zahtjeva. Stoga, prema mišljenju Revizijskog vijeća, apelantovo pozivanje na dio sadržaja odgovora tuženog na tužbu od 9. maja 2007. godine nije odlučno za rješenje predmetnog spora, a osim toga ni taj odgovor ne dovodi u sumnju pravilnost utvrđenih pravno relevantnih činjenica. Sud BiH je naveo da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 207. stav 2. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH) ali da je Revizijsko vijeće «ipak imalo u vidu utvrđeno činjenično stanje kako bi ocijenilo da li je materijalno pravo pravilno primijenjeno». U pogledu apelantovih navoda u vezi sa povredom člana 14. Evropske konvencije, revizijski sud te navode nije uvažio jer je utvrđeno da prema apelantu nije učinjena diskriminacija po bilo kojem osnovu pa ni po osnovu njegove nacionalnosti budući da mu je radni odnos prestao zbog drugih razloga (zbog ukidanja radnog mjesta) a tokom postupka apelant nije dokazao tačnost svoje tvrdnje.

10. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ističe da je proizvoljan zaključak prvostepenog, drugostepenog i revizijskog suda da apelantu nije prestao radni odnos zbog učinjene diskriminacije prema njemu nego zbog ukidanja njegovog radnog mjesta. Ističe da je u svom odgovoru na tužbu od 9. maja 2007. godine tuženi priznao da je «moralo doći do transformacije zbog neravnomjerne nacionalne zastupljenosti» iz čega se, prema apelantovom mišljenju, može zaključiti da je osnovni razlog prestanka radnog odnosa njegova nacionalna pripadnost. Apelant smatra da zbog određenih transformacija u državi i društvu radnici trpe enormno velike i štetne posljedice ne zbog toga što su loši radnici već zbog toga što imaju «nepodobnu nacionalnu pripadnost».

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od

18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u sva tri stepena dovoljno jasno obrazložio svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra da postoji kršenje prava na nediskriminaciju. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na rad iz Međunarodnog pakta o ekonomskim i socijalnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da se ovi apelantovi navodi svode na navode o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno da su suštinski isti kao i navodi koji se tiču prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio. Ustavni sud naročito ukazuje na to da su i ovi navodi ispitani na tri sudske instance, te da su odbijeni jer apelant nije učinio ni vjerovatnim da se radi o diskriminaciji u konkretnom slučaju. Kako ni uz apelaciju nisu dostavljeni drugi argumenti i dokazi u vezi sa navodima o diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1675/08 (Đ.I.) | Sudska praksa | Aktio