Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1749/08 (A. H.)
Odluka donesena 27. 10. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1749/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 10. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1749/08, rješavajući apelaciju Azemine Haverić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azemine Haverić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-07-001-038 od 26. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azemina Haverić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Jasminka Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 13. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001-038 od 26. marta 2008. godine.
2. Osnovni sud u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je Presudu broj P-285/00 od 17. aprila 2007. godine, kojom je utvrđeno da zajedničku imovinu apelantice i njenog bivšeg supruga Muhameda Haverića (u daljnjem tekstu: tuženi) čini nekretnina pobliže opisana u dispozitivu presude, na kojoj je utvrđeno apelanticino pravo sa dijelom ½, pa je tuženi dužan priznati i predati joj u državinu, te trpjeti da se apelantica sa svojim suvlasničkim dijelom uknjiži kao suvlasnik, odnosno sukorisnik u zemljišnoknjižnom uredu i katastarskom operatu, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Tačkom 2. dispozitiva presude Osnovni sud je protutužbu tuženog odbacio kao nedopuštenu.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je brak apelantice i tuženog trajao od 1962. do 1977. godine, kada je faktički prestala bračna zajednica, a brak je razveden pravosnažnom presudom 1978. godine. Osnovni sud je utvrdio da je u toku bračne zajednice izgrađena kuća na zemljištu koje je tuženi dobio na poklon od majke i sestre. Osnovni sud je, također, utvrdio da su i apelantica i tuženi živjeli i radili u Njemačkoj. Kao sporno pitanje javilo se pitanje udjela apelantice i tuženog u stjecanju zajedničke bračne imovine.
4. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona, kojim je propisano da zajedničku imovinu čini imovina koju su supružnici stekli zajedno svojim radom tokom trajanja bračne zajednice i prihodi iz te imovine. Osnovni sud je utvrdio da kuća koju su zajedno gradili apelantica i tuženi predstavlja zajedničku imovinu i da apelantica ima pravo suvlasništva na navedenoj imovini. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelanticin doprinos u gradnji kuće približno isti kao tuženog, a ogleda se u činjenici da je apelantica cijelo vrijeme bila zaposlena, te da je pored toga radila i kućanske poslove i vodila brigu oko njihove zajedničke djece, kao i djece tuženog iz ranijeg braka.
5. Osnovni sud je naveo da kredit za izgradnju kuće koji je otplaćivao tuženi nije u konkretnom slučaju od utjecaja za ocjenu veličine doprinosa tuženog u izgradnji predmetne nekretnine. Također, Osnovni sud je naveo da nije od utjecaja ni činjenica da je tuženi nakon rata ulagao u objekt zbog njegove devastacije, te ga je Osnovni sud u tom smislu uputio na mogućnost isticanja obligacionopravnog zahtjeva za naknadu izvršenih korisnih ulaganja. Osnovni sud je, također, ocijenio da je zemlja (na kojoj je kuća izgrađena) bila poklon majke i sestre tuženog, ali je učinjen u toku braka i kao takav ulazi u zajedničku imovinu (član 270. stav 6. Porodičnog zakona).
6. Na osnovu svega utvrđenog, primjenom odredbi člana 272. stav 1. i člana 273. st. 1. i 2. Porodičnog zakona, Osnovni sud je zaključio da je apelanticin udio u stjecanju zajedničke imovine jednak doprinosu tuženog, te je sud naveo da smatra da je apelantica ostvarila pravo suvlasništva na nekretnini u dijelu ½.
7. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj 011-0-Gž-07-001 014 od 26. septembra 2007. godine, kojom je žalbu tuženog djelomično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je tuženom naloženo da trpi uknjižbu apelanticinog suvlasničkog dijela tako što je tuženi obavezan da trpi da se apelantica sa svojim suvlasničkim dijelom od ½ uknjiži kao vlasnik, odnosno sukorisnik u zemljišnoknjižnoj evidenciji, dok je u ostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prihvatio kao pravilan zaključak prvostepenog suda da je zajednička imovina stečena u braku, da je apelanticin doprinos jednak doprinosu tuženog i da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe člana 270. stav 6. i čl. 272. stav 1. i 273. stav 2. Porodičnog zakona kada je utvrdio da je apelanticin dio ½. Okružni sud je naveo da to proizlazi i iz utvrđenih činjenica i dokaza koji su provedeni u toku postupka, a žalbenim navodima tuženi nije doveo u pitanje ovaj zaključak prvostepenog suda. Okružni sud nije prihvatio žalbeni navod tuženog da je kuća sagrađena njegovim posebnim sredstvima, da je njegov doprinos veći, kao ni navode da se radi o neizvršivoj presudi i da je apelantici trebalo biti priznato samo «suvlasništvo a ne vlasništvo». Međutim, Okružni sud je naveo da je tuženi žalbom pravilno ukazao na to da je prvostepeni sud prekoračio granice tužbenog zahtjeva kada je naložio i trpljenje uknjižbe u katastarskom operatu (jer to nije bio tužbeni zahtjev), pa je u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.
9. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji tuženog, donio je Odluku 118-0-Rev-07-001038 od 26. marta 2008. godine, kojom je reviziju djelomično uvažio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu u kojem je odlučeno o veličini apelanticinog udjela, te predaji u posjed tog udjela kao i u pogledu troškova postupka, tako što se apelanticin udio u nekretninama snižava sa ½ na 1/3 dijela, pa se sa tim dijelom ima uknjižiti u zemljišnoknjižnom uredu, dok se tužbeni zahtjev za predaju tog dijela odbija, a parnični troškovi snižavaju na iznos od 11.200 KM. U preostalom dijelu Vrhovni sud je odbio reviziju.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, zaključili da je apelanticin udio u imovini ½, koji je tuženi dužan da joj preda u posjed. Vrhovni sud je naveo da ne smatra da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 270. stav 5. Porodičnog zakona i naveo da su za nastanak zajedničke imovine bračnih supružnika relevantne dvije pretpostavke - da se radi o imovini stečenoj tokom bračne zajednice i imovini nastaloj radom bračnih supružnika. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je kao nesporno u toku postupka utvrđeno da su se apelantica i tuženi vjenčali 1962. godine i bili u braku do 1977. godine, da su oboje radili u Njemačkoj, s tim što je tuženi imao veća primanja i svako je zadržavao ostvarenu zaradu. Dalje, sud je naveo da je utvrđeno da je apelantica u vidu pozajmica davala novac tuženom za izgradnju kuće, uz obavezu vraćanja. Vrhovni sud je naveo da je zemlja na kojoj je kuća sagrađena poklon majke i sestre tuženog, ali su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 270. stav 6. Porodičnog zakona zaključili da se radi o zajedničkoj imovini. Međutim, prema stavu Vrhovnog suda, apelantica tokom izgradnje kuće nije radila ništa, pa čak ni one uobičajene poslove «koje po običaju obavljaju žene», dok je tuženi radio sve, uključujući fizičke poslove zajedno sa radnicima. Vrhovni sud je naveo da je apelantica sama izjavila da «tada nije pokazivala nikakvo interesovanje za izgradnju kuće». Prema stavu Vrhovnog suda, to ne znači da objekt predstavlja posebnu imovinu tuženog (koju je čak povećao nastavkom gradnje kuće nakon završetka bračne zajednice), i nižestepeni sudovi su ga pravilno uputili na to da mu pripada pravo na obligacionopravni zahtjev, kao i zahtjev za isplatu dijela duga po osnovu kredita. Ipak, ocjenjujući oblike doprinosa u stjecanju bračne imovine, i to doprinos tuženog u radu i novcu, a apelantice u manjim iznosima novca, Vrhovni sud je zaključio da se pravilnom primjenom člana 273. st. 1. i 2. Porodičnog zakona trebalo tuženom priznati veći udio u stjecanju imovine od apelantice, te je Vrhovni sud zaključio da apelantici pripada 1/3 dijela.
11. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženog da apelantici preda u posjed suvlasnički dio. Vrhovni sud je naveo da se ne može predati alikvotni idealni dio stvari iz suvlasničke zajednice već se može predati samo realni dio. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je tuženi bio u pravu kada je u reviziji naveo da su u ovom dijelu presude neizvršive. Vrhovni sud je naveo da apelantica može tražiti diobu imovine, te nakon izdvajanja njenog djela može tražiti i predaju tog izdvojenog realnog dijela.
12. Apelantica se žali da joj je osporenom presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica povredu navedenih prava vidi u činjenici da je Vrhovni sud proizvoljnom ocjenom dokaza i činjenica (koje je utvrdio prvostepeni sud) povrijedio pravo na pravično suđenje, pa «shodno tome i primjenu materijalnog prava na način koji je proizvoljan». Apelantica smatra da je Vrhovni sud na proizvoljan način preinačio nižestepene presude, bez valjanog obrazloženja dokaza i njihove brižljive ocjene, pa je smanjio apelanticin udio u imovini. Apelantica navodi da je tuženom davala pozajmice za izgradnju kuće jer je «pio i trošio pare na kocku», pa je to bio način da bude sigurna da će novac trošiti u izgradnju kuće. Apelantica, također, navodi da Vrhovni sud nije ocijenio da je ona «gledala njegovu djecu iz prvog braka, kao i da su tu djecu hranili i izdržavali». Apelantica osporava zaključak Vrhovnog suda da joj ne pripada pravo predaje u suposjed njenog dijela imovine, te navodi da Vrhovni sud zloupotrebljava primjenu člana
70. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, e koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović