Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1808/08 (A. B.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1808/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1808/08, rješavajući apelaciju Ajiše Bevrnja, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ajiše Bevrnja podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-003432 od 19. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ajiša Bevrnja (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asim Kadribašić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 18. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-003432 od 19. marta 2008. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Rješenje broj P-753/01 od 5. oktobra 2007. godine, kojim je utvrdio da je Hrvatsko katoličko društvo (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanticu u posljednjem mirnom posjedu na taj način što je u dvorištu, na pobliže označenoj parceli, dozidao objekt čime je apelantici onemogućio dotok svjetlosti u prostorije kuće i vidik u dvorište, te je naloženo tuženom da objekt poruši i uspostavi prijašnje stanje, kao i da joj naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog postupka u kojem je izveden veliki broj dokaza, kao nesporno utvrđeno da je apelantica posjednik kuće koja se nalazi u ul. Hamdije Kreševljakovića broj 21, a tuženi posjednik garaže i dvorišta koji imaju izlaz iz ulice Maka Dizdara, te da je tuženi uz postojeći objekt sazidao i dogradio poslovni prostor cijelom dužinom objekta čije su dimenzije navedene u presudi. Dalje, sud je utvrdio da ima nadležnost u predmetu povodom apelanticine tužbe u skladu sa članom 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članom 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, kao i da je prigovor nenadležnosti suda koji je isticao tuženi neosnovan. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelanticina tužba blagovremena u skladu sa članom 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i odbio prigovor zastare koji je istucao tuženi. Općinski sud je, također, utvrdio i da je apelantica u momentu podnošenja tužbe bila u mirnom i faktičkom posjedu, te da je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovan.

4. Na osnovu utvrđenih činjenica, Općinski sud je zaključio da je tuženi bez pribavljene urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole izvršio nadogradnju prizemnog poslovnog objekta, uz svoj postojeći, i to cijelom dužinom objekta čiji je zid udaljen od tužiteljicine kuće 70-110 cm, odnosno 180 cm od prozora, čime je zaklonio dotok svjetlosti u prozor i vidik u apelanticino dvorište. Općinski sud se pozvao na nalaz vještaka građevinske struke, te je utvrdio da je udaljenost između objekta apelantice i objekta tuženog 180 cm, a prema građevinskim standardima bi trebala biti 4,5 m, čime je apelantici umanjen ne samo dotok svjetlosti već i građevinska i tržišna vrijednost kuće. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan navod tuženog da bi uklanjanjem izgrađenog objekta apelantici bila nanijeta veća šteta. Također, sud je utvrdio da nije relevantno šta se tu nalazilo prije izgradnje objekta, jer je tuženi izgradnji pristupio bez prethodno pribavljene urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole.

5. Protiv prvostepenog rješenja tuženi je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio Rješenje 009-0-

Gž-07-003432 od 19. marta 2008. godine, kojim je žalbu usvojio i prvostepeno rješenje preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev u cjelini.

6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je žalba osnovana. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud nakon ocjene provedenih dokaza zaključio da je nesumnjivo tuženi smetao apelanticu u mirnom posjedu. Kantonalni sud je naveo da je prigovor tuženog o neblagovremenosti tužbe neosnovan, te da je prvostepeni sud o tome dao detaljno obrazloženje koje prihvata i Kantonalni sud. Također, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i navod tuženog o povredi člana 2. ZPP (prekoračenje tužbenog zahtjeva) jer je prvostepeni sud sudio i upravo udovoljio zahtjevu za smetanje posjeda.

7. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari postavljen tužbeni zahtjev za smetanje posjeda tako što se traži uklanjanje izgrađenog objekta čijom je izgradnjom izvršen sam čin smetanja posjeda. Kantonalni sud je istakao da se, u principu, u posjedovnoj parnici ne može usvojiti tužbeni zahtjev za uklanjanje objekta zato što se u petitornoj parnici pod određenim pretpostavkama može odlučiti da se taj objekt ne poruši iako je graditelj bio nesavjestan ili je stekao pravo vlasništva na tuđem zemljištu, kako predviđaju odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da se o ovim prigovorima ne može raspravljati u parnici za smetanje posjeda, gdje se raspravljanje ograničava samo na pitanje posljednjeg posjeda i nastalog smetanja, a isključeno je raspravljanje o pravu na posjed. Kantonalni sud je zaključio da u slučaju kada se zaštita posjeda traži radi uklanjanja građevinskog objekta čijom je izgradnjom nastalo smetanje, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužbu treba odbiti i to ne samo za uklanjanje objekta nego i za utvrđivanje smetanja, jer samo je utvrđivanje smetanja posjeda bez kondemnatornog rješenja čije donošenje apelantica traži bez ikakve svrhe.

8. Apelantica se žali da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da, iako je nesporno dokazala da je imala posljednji mirni posjed i da je tuženi smetao, Kantonalni sud nije intervenirao s ciljem zaštite njenog posjeda. To «uskraćivanje prava na zaštitu» Kantonalnog suda apelantica smatra arbitrarnim i utemeljenim na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to čl. 75. i 79. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Osim toga, apelantica se žali da je jedina moguća mjera zaštite njenog posjeda bila da traži rušenje nezakonito izgrađenog objekta, čijom gradnjom je i učinjeno smetanje. Apelantica smatra da se drugostepeni sud pozvao na odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima koje nemaju nikakvu vezu sa ovom pravnom stvari.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1808/08 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio