Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1472/08 (A. Š.)

Odluka donesena 27. 10. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1472/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 10. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 27. oktobra 2010. godine, u predmetu broj AP 1472/08, rješavajući apelaciju Amre Šehavdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amre Šehavdić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000188 od 12. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-2430/04 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P 596/03 od 23. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amra Šehavdić (u daljnjem tekstu: apelantica) sa Ilidže, koju zastupa Ethem Veledar, advokat iz Sarajeva, podnijela je 22. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000188 od 12. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Gž-2430/04 od 11. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 596/03 od 23. jula 2004. godine.

2. Apelantica je 2. aprila 2003. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv DD za osiguranje «Camelija-osiguranje» iz Bihaća (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade materijalne štete. U tužbi je apelantica navela da je 17. decembra 1998. godine krivnjom vozača DŽ.P. osiguranog za štete pričinjene trećim licima kod tuženog, kao suvozač u vozilu kojim je upravljao E.Š., doživjela saobraćajnu nesreću u kojoj je zadobila teške tjelesne povrede. Tužbenim zahtjevom apelantica je tražila da se tuženi obaveže da joj na ime izgubljene zarade, u vidu rente, počevši od 1. januara 2000. godine, mjesečno isplaćuje po 400,00 KM dok se ne izmjene okolnosti, na način da dospjele obroke isplati odjednom i sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, a buduće obroke da plaća najdalje do petog u mjesecu i unaprijed sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.

3. Presudom Općinskog suda broj P 596/03 od 23. jula 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj Gž-2430/04 od 11. oktobra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev.

4. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da, u skladu sa članom 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu ZOO) u vezi sa čl. 155. i 185. ZOO-a, naknada štete zbog izgubljene zarade, kao posljedica smanjenja radne sposobnosti, predstavlja umanjenje imovine oštećenog uslijed nemogućnosti da svojim radom ostvaruje prihode u onom obimu u kojem ih je ostvarivao do štetnog događaja, pa je odgovorno lice dužno uspostaviti u imovini oštećenog ono stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. Prvostepeni sud je naglasio da je apelantica morala dokazati da zbog posljedica povrede trpi štetu u vidu izgubljene zarade, da bi mogla ostvariti pravo na naknadu za ovaj vid štete. Također, prvostepeni sud je naglasio da okolnost da je apelantici zbog zadobivene povrede umanjena opća radna sposobnost, samo za sebe ne može poslužiti kao dokaz da po tom osnovu trpi štetu u vidu izgubljene zarade. Najzad, prvostepeni sud je istakao da u toku dokaznog postupka apelantica nije predočila ni jedan dokaz iz kojeg je ovaj sud mogao sa sigurnošću utvrditi da se nije mogla zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, kao i da ima gubitaka na zaradi. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je utvrdio da apelantica nije ispunila uvjete za primjenu navedene zakonske odredbe.

5. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice, na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo i za takvo utvrđenje dao obrazloženje koje u potpunosti prihvata i drugostepeni sud. Drugostepeni sud je naglasio da ne može prihvatiti prigovor u žalbi i dostavljeni izvod sudske prakse, te tvrdnju da apelantica ima pravo na ostvarivanje rente čak ukoliko u vrijeme ozljede još nije počela privređivati uz uvjet da dokaže da bi se po redovnom toku stvari zaposlila i počela privređivati da nije bilo nezgode. Ovakav izvod iz sudske prakse, prema mišljenju drugostepenog suda, odnosi se na trajan gubitak radne sposobnosti, a kod apelantice nije takav slučaj već se radi o takvoj situaciji gdje apelantica nije sposobna da se bavi osnovnim zanimanjem i biće potrebna prekvalifikacija. Zbog toga je pravilno pozivanje iz odgovora na žalbu na stav Vrhovnog suda prema kojem oštećena osoba koja se nakon povrede nije ni pokušala zaposliti sa preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu zbog izgubljene zarade. S obzirom na navedeno, drugostepeni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelanticin tužbeni zahtjev.

6. Vrhovni sud je 12. februara 2008. godine donio presudu kojom je odbio kao neosnovanu apelanticinu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da apelanticina umanjena sposobnost za rad sama za sebe nije osnov za dosuđenje materijalne štete u obliku izgubljene zarade na osnovu člana 195. stav 2. ZOO-a i da temeljem ponuđenih dokaza apelantica nije dokazala obavezu tuženog da joj zbog izgubljene zarade uslijed djelimične nesposobnosti za rad plaća novčanu rentu. Također, Vrhovni sud je naglasio da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nije dovoljno samo da je nastupila štetna radnja već i da se ona negativno odrazila na mogućnost da se apelantica zaposli. Naime, Vrhovni sud je naglasio da je apelantica morala dokazati postojanje objektivne vjerovatnoće da bi se ona prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima zaposlila sa preostalom radnom sposobnošću na odgovarajućem mjestu, da je pretrpjela štetu zbog prekvalifikacije i da zbog umanjene radne sposobnosti ne radi posao za koji je školovana, a koji bi radila da nije bilo štetnog događaja. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da nije bilo dovoljno dokazati samo da se apelantica nalazi na birou nezaposlenih, već da je apelantica u konkretnom slučaju morala dokazati materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade koju je ona realno mogla ostvariti da nije bilo štetnog događaja.

8. Apelantica smatra da su joj presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO-a, zanemarivanju dokaza i žalbenih razloga koje je iznijela u postupku pred redovnim sudovima.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1472/08 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio